Jacek Lepjarc (Gdanjsk)  [ DW ]

30. 08. 2025. 10:06

„Naši momci“ u nacističkoj uniformi

Svako ko uđe u prvu prostoriju izložbe u gradskoj većnici u Gdanjsku videće desetine portreta. Fotografije prikazuju mladiće u uniformama njemačkog Vermahta, neki se smiješe, drugi su smrtno ozbiljni ili čak tužni.

Takve slike ne bi trebalo da budu ništa neobično, budući da je između 1939. i 1945. ukupno 17 miliona muškaraca regrutovano u nacističku vojsku.

Ali ove fotografije su posebne: prikazuju građane Poljske okupirane od strane nacista – kako nose sivo-zelenu vojnu uniformu omražene neprijateljske vojske.

Izložba „Naši momci“ – naslov je preuzet sa slične izložbe u Luksemburgu – bavi se tabuom, vojnom službom Poljaka u vojsci Adolfa Hitlera. „To su bili ljudi odavde, naši momci. Njihove porodice i danas žive ovdje“, pojašnjava muzej u Gdanjsku.

Desničarski krugovi u Poljskoj reagovali su na otvaranje izložbe sredinom jula mješavinom odbacivanja i ogorčenja. Prikazivanje vojnika Trećeg Rajha kao „naših“ je „istorijska laž“ i „moralna provokacija“, napisao je tadašnji predsjednik Andžej Duda na platformi X.

„Poljaci kao nacija bili su žrtve njemačke okupacije i njemačkog terora, a ne počinioci ili saučesnici“, naglasio je Duda.

Vođa konzervativnog tabora u Poljskoj, Jaroslav Kačinjski, kaže da je izložba „udarac poljskom državnom rezonu i dovodi u pitanje istorijske činjenice“. Političari njegove stranke Pravo i pravda demonstrirali su ispred gradske većnice Gdanjska na otvaranju izložbe pod transparentom na kojem je pisalo „Izdajnici“.

Čak je i zamjenik premijera i ministar odbrane aktuelne vlade lijevog centra Vladislav Kosinjak-Kamiž primijetio da „Naši momci“ ne služe poljskoj politici sjećanja. Talas mržnje prema organizatorima izložbe zahvatio je internet, primoravši nadležne na pojačanje bezbjednosnih mjera.

Nijanse umjesto crno-bijelog

„Poljska politika sjećanja prepoznaje samo crno-bijelo, heroje ili izdajnike. Željeli smo da pokažemo nijanse: tragične sudbine ljudi koji su bili pod brutalnim pritiskom 1939. godine“, kaže nam Andžej Gjerževski, portparol Muzeja u Gdanjsku i jedan od kustosa izložbe.

Nakon okupacije Poljske od strane nacističke Njemačke u jesen 1939, veliki djelovi poljske teritorije su uključeni u Njemački Rajh – uključujući Pomeraniju i Gdanjsk, zapadnu Poljsku s Poznanjem i Lođom te Gornju Šleziju.

Na anektiranim područjima poljski vodeći sloj – političari, sveštenstvo, državni službenici i učitelji – ubijeni su ili deportovani u koncentracione logore.

Teror, germanizacija, prinudna regrutacija

Desetine hiljada Poljaka postale su žrtve ovog prvog talasa terora. Tokom „germanizacije“ protjerivani su djelovi stanovništva koji su smatrani „suvišnim“.

Ljudi koje su njemačke vlasti smatrale „sposobnim za germanizaciju“ primljeni su u „Njemački narodni popis“ (DVL). To je podrazumijevalo određene privilegije, uključujući njemačko državljanstvo u početku ograničeno na deset godina, ali i neke obaveze, prije svega regrutaciju.

Njemačke vlasti same su odlučivale o prijemu u DVL. U slučaju odbijanja prijetilo se odmazdom, uključujući zatvaranje u koncentracioni logor.

Do kraja rata, 2,9 miliona ljudi u okupiranoj Poljskoj bilo je na DVL-u. Što je situacija na frontu bila gora za Vermaht – posebno nakon poraza kod Staljingrada početkom 1943. godine – to je veća bila potreba za novim „topovskim mesom“.

Skrivati se ili nositi nacističku uniformu?

Oni koji su regrutovani u vojsku mogli su birati između kuge i kolere: mogli su odbiti službu i skrivati se, što je značilo teške posljedice za njihove porodice, uključujući deportaciju u koncentracioni logor, ili se pomiriti sa sudbinom.

Dezerteri koji su uhvaćeni obično su kažnjavani smrću. Na Zapadnom frontu gotovo 90.000 poljskih vojnika Vermahta prebjeglo je Britancima i Amerikancima. Kasnije su se borili u poljskim savezničkim jedinicama protiv nacističke Njemačke.

Nakon rata, Poljaci čija su se imena pojavila na Njemačkom narodnom popisu smatrani su izdajnicima. Neki su osuđeni za kolaboraciju. Bivši poljski vojnici Vermahta stoga su ćutali o svojoj prošlosti, skrivali dokumente ili ih uništavali. Uniforme su izbrisane s porodičnih fotografija. Mnogi Pomeranci i Šlezijci živjeli su s traumom da su građani drugog reda.

Prošlost kao političko oružje

Sadašnji poljski premijer Donald Tusk prije dvadeset godina iz prve je ruke naučio da prošlost može biti opasna čak i nakon više decenija.

Kada se kandidovao za predsjednika 2005. godine, politički tabor njegovog protivnika Leha Kačinjskog tvrdio je da se Tuskov deda dobrovoljno prijavio u Vermaht. Zapravo, Jozef Tusk je prinudno regrutovan 1944. godine – ali je prebjegao zapadnim saveznicima nakon samo četiri mjeseca.

„Poljsko istorijsko pamćenje određuje centar u Varšavi. Iskustva ljudi iz perifernih regiona, poput Pomeranije ili Gornje Šlezije, ignorišu se“, kaže istoričar Rižard Kačmarek. Milioni ljudi tako su isključeni iz poljskog istorijskog pamćenja, dodaje on.

Burna reakcija javnosti na izložbu dokazuje da se o ovoj temi još mnogo mora pričati. Mnogi su ljudi organizatorima izložbe donijeli vrijedne memorabilije: fotografije, pisma, uniforme, pa čak i gvozdene krstove, koji su ranije bili pod ključem.

Nakon početnog talasa protesta, iniciranog od strane političke opozicije, situacija se sada smirila.

U posljednjoj prostoriji izložbe posjetioci mogu ostaviti svoja razmišljanja na papirićima. Preovlađuju pozitivna mišljenja. „Čitao sam i video – i zahvalan sam“, napisao je jedan posjetilac.