Sabine Kinkarc  [ DW ]

06. 09. 2025. 10:49

Penzije više nisu sigurne

„Djeca se uvijek rađaju.“ Ovu rečenicu navodno je izrekao prvi njemački kancelar Konrad Adenauer – otac sedmoro djece – kada je 1955. godine bilo riječi o tome kakav penzioni sistem treba da dobije Njemačka.

Pod Adenauerovim insistiranjem, odlučeno je da se primijeni „generacijski ugovor“. To znači da radno aktivno stanovništvo finansira penzionere doprinosima od svoje plate, a kad oni odu u penziju, finansiraće ih generacija njihove djece koja će tada raditi.

Sistem je mogao da funkcioniše samo ako stopa nataliteta ostane visoka, a očekivani životni vijek nizak.

Godine 1955. svaka jedna žena je prosječno rađala 2,3 djeteta. Ako se saberu rođenja u tadašnjoj Zapadnoj i Istočnoj Njemačkoj, do kraja šezdesetih svake se godine rađalo znatno više od milion djece. Godine 1964. bilo ih je čak 1,35 miliona.

Ova generacija, koja se od njemačkog ujedinjenja 1990. naziva bejbi-bumerima, bila je demografski vrhunac.

Njemačka ubrzano stari

Ali s početkom sedamdesetih godina nastupile su promjene – efikasna kontraceptivna sredstva postala su skoro svima dostupna. Godine 1975. rođeno je na području obje Njemačke samo oko 785.000 djece.

Od tada se taj broj nije znatno povećao, a sada se upravo generacije s najviše rođenih približavaju penziji.

Savezni zavod za statistiku izračunao je da će do 2039. trećina svih sada zaposlenih otići u penziju. „Mlađe starosne grupe brojčano neće moći da nadomjeste bejbi-bumere“, stoji u saopštenju Zavoda.

To znači manjak radne snage, ali to nije jedini problem. „Dugoročno to povećava pritisak na socijalne sisteme, jer manje obveznika plaćanja doprinosa i poreza mora da finansira više ljudi“, kaže Štefan Kuts iz Instituta za svjetsku privredu (IfW). „To zaoštrava sukobe oko raspodjele.“

Zaposleni i preduzeća, koji zajedno uplaćuju u penzijsko osiguranje, moraće da računaju s rastućim doprinosima. To, kaže Kuts, čini Njemačku manje privlačnom za ulaganja i kvalifikovanu radnu snagu. Prijeti spirala – rast doprinosa i odlazak dobro kvalifikovanih radnika, kaže on.

Ne zamjerati se (starim) biračima

Potrebne su ideje kako stabilizovati penzioni sistem. Već godinama ne funkcioniše generacijski ugovor koji je uveo Adenauer.

Godine 1962. šest zaposlenih finansiralo je jednog penzionera. Godine 2020. to je bilo 1,8 zaposlenih – s daljim padom. Penzije se danas finansiraju tek tako što država iz budžeta masno dotira penzioni fond. Sada je to oko sto milijardi eura godišnje – to je već među najvećim stavkama saveznog budžeta.

Već dugo se upozorava na mogući kolaps penzionog sistema. Ali politika je malo toga učinila.

S jedne strane, zato što vlasti neće da se zamjeraju starijim biračima. S druge strane, u proteklih deset godina zabilježen je demografski oporavak zahvaljujući doseljavanju u Njemačku.

Vlada je čak otišla tako daleko da je fiksirala stopu prema kojoj se visina penzije određuje u odnosu na primanja – na oko 48 procenata i to želi da održi do 2031. godine.

Ideja o solidarnom doprinosu „bumera“

Iduće godine će jedna komisija započeti s izradom predloga za temeljnu penzionu reformu. Istovremeno se traže i kratkoročne ideje.

Naučnici Njemačkog instituta za privredna istraživanja (DIW) predlažu uvođenje solidarnog doprinosa za pripadnike generacije bejbi-bumera. To znači da bi imućniji penzioneri morali da daju dodatni doprinos.

Poseban porez od deset odsto na sve prihode u starosti – dakle i na imovinu i na penzije iz dobrovoljnog penzijskog osiguranja – uz neoporezivi iznos od oko 1.000 eura mjesečno, opteretio bi oko petinu domaćinstava s najvišim penzijama.

Ne prebacivati teret na mlađe

„Bejbi-bumeri bi trebalo da stoje iza svojih odluka“, obrazlaže taj predlog šef DIW-a Marsel Fračer za Zidojče cajtung. „Imali su malo djece, a radni vijek jedva je rastao u skladu s očekivanim životnim vijekom. Zato bi trebalo da daju finansijsku nadoknadu.“

Uz to, s rastom životnog vijeka znatno rastu i troškovi za zdravstvo i njegu. Taj teret se ne može prebacivati na mlađe, smatra Fračer.

Te ideje DIW-a naišle su na brojne kritike. Političari vladajuće Hrišćansko-demokratske unije uglavnom odlučno odbijaju te predloge.

Uvođenje solidarnog doprinosa bejbi-bumera stvorilo bi nesigurnost, kritikovala je povjerenica vlade Gita Koneman (CDU). „Nekome ko odlazi u penziju, ko je izračunao svoje prihode, ne mogu preko noći da kažem: uzimam ti deset procenata.“

Anja Pil, članica uprave Njemačkog sindikalnog saveza, kritikuje da nikome nisu potrebni predlozi koji samo preraspodjeljuju teret manjka novca za penzije na same penzionere. „Osim toga, solidarni doprinos na penzije ostavlja najveće prihode u zemlji netaknutima: prihode od kirija i zakupa, dobit preduzeća i kamata“, kaže Pil.

Penzioni sistem se mora reformisati

Uprkos suprotnim mišljenjima, široko je prihvaćen konsenzus da se penzioni sistem mora reformisati.

Pogotovo jer sve više penzionera ne može da živi od svojih penzija, budući da se one temelje na visini plata. Ko je u životu malo zarađivao, prima i nisku penziju.

U Njemačkoj zaposleni u radnom odnosu moraju da uplaćuju dio prihoda u penzijsku blagajnu. Stopa iznosi 18,6 procenata i dijeli se pola-pola između poslodavaca i zaposlenih.

Državni službenici, dakle zaposleni u javnoj službi, privatnici i neke druge grupe zanimanja oslobođeni su te obaveze. Tako u Njemačkoj u penzijsku blagajnu uplaćuje samo 79 procenata svih zaposlenih. Već nakon pet godina uplate stiče se pravo na penziju, kad se ispuni starosna granica.

U drugim zemljama više novca u sistemu

Da li bi Njemačka mogla da se ugleda na evropske susjede? U Austriji postoji jedinstven obavezni sistem za gotovo sve zaposlene. Tamo 94 odsto plaća penzione doprinose, koji iznose 22 odsto od plate.

Od toga poslodavci plaćaju 12 procenata, a radnici 10 procenata. Pravo na penziju stiče se nakon 15 godina. Penzije se moraju u cjelosti oporezivati.

U Holandiji svaki stanovnik, u zavisnosti od toga koliko dugo živi u zemlji, ima pravo na osnovnu penziju. Za to zaposleni moraju da uplaćuju 17,9 procenata svog prihoda u penzijsko osiguranje.

Dodatno, 90 odsto zaposlenih zajedno s poslodavcima finansira i tzv. radnu penziju. Država podstiče dodatnu privatnu penzionu štednju, ali je ona dobrovoljna.