"Lako li je danas opozicionar biti"

"U Crnoj Gori danas i nije muka i nevolja biti opozicionar, za razliku od vremena kad su odlukama propalog režima najhrabriji prebijani, proganjani, sipan im biber sprej u oči, provaljivano u njihove domove, uz još čitav arsenal brutalnih pritisaka na hrabre i poštene poput Milana Kneževića i drugih boraca za oslobođenu Crnu Goru". 

piše: prof. dr Dragan Koprivica

Današnji opozicionari (a tako jedino i mora da bude!) žive građanskim životom, ne trpe nikakve pritiske, mediji su im (s punim pravom!) svi dostupni, nema satanizacije, i dobro je što je to tako, jer drugačije ne bi ni valjalo. Ali ipak treba podsjetiti na to kako je Montenegro bio bastion osionih vlasnika vlasti, koji su odlučivali o tuđim životima, spremni na sve u cilju očuvanja nezavisne države, koju su prostački tretirali kao svoju privatnu prćiju, pa se ponašali kao krojači sudbina svih čestitih građana koji su vjerovali da je svaka sila za vremena.

U tim godinama, kad je trebalo stići i na strašnom mjestu postojati, Milan Knežević je posebno pokazao kako se neustrašivo brane Crna Gora i njeno dostojanstvo pred svijetom i vijekom. I tad je bilo potpuno jasno da su ključari režima bivali posebno kivni upravo na njega i njegove slobodarske nastupe, čak morbidno uživali sveteći mu se na najgore moguće načine ne bi li slomili njegov ljudski i patriotski otpor. A sve to treba istaći i na deceniju brutalnog prebijanja koje je Knežević doživio, pritom i sa svojim vozačem Duškom Kneževićem, tokom protesta ispred Skupštine.

Udar na šatorsko naselje bio je surov kao u zemlji Pinočea, jer se vlast bila i previše zabrinula za stabilnost svojih neograničenih privilegija, pa su Milan i svi drugi čestiti borci za Crnu Goru važili kao ozbiljna smetnja za opstanak privatne države, gdje su svi povlašćeni radili kako su htjeli i željeli. Tom prilikom, a i tad je bilo jasno, sipanje biber-spreja u lice Kneževiću nimalo nije bilo slučajno, nego naređeno, pa je završio u Kliničkom centru gdje mu je ukazana hitna pomoć, a naknadno hapšenje bilo dio scenarija da se Knežević “opameti”, uz dokaz na djelu da su političke slobode u Crnoj Gori smiješna kategorija. Ali 17. oktobar 2015. godine i otpor slobodoljubivog naroda uz Milanov čin, dostojan poštovanja, ostaju upisani u novije anale oporavka crnogorske demokratije. Građanski otpor svih onih, koji su stavili do znanja da sa Crnom Gorom ne smije biti igara bez granica, dao je završne rezultate kasnije. A tad je sloboda tražila ljude, kao u samom sloganu, i imala ih je i pored brutalnosti policijskog aparata, koji nije vjerovao da će “tko bi doli – biti gori”.

A goreg nije bilo, pa je svak ko bi zašao u atar neograničenih prava povlašćenih na feud Montenegro morao platiti visoku cijenu. Zato je Milan Knežević, narodni poslanik, koji se borio u ime poštenog naroda, tog opasnog jutra tokom razbijanja šatorskog naselja targetiran uz teške povrede a potom od “poštenog” pravosuđa poslat na robiju. Zato još jednom treba istaći da današnji opozicionari, srećom, žive jedan sasvim drugačiji, normalan život, i nek to tako ubuduće i bude u Crnoj Gori na pragu EU, i nikako drugačije. Ali je pošteno prisjetiti se cijene koju su platili Milan i njegovi drugovi, koji su završavali u zatvoru “zbog napada na službeno lice”, kako je to režimsko pravosuđe, i danas dobrim dijelom pod kontrolom ostataka bivšeg režima, tada presudilo.

Nakon ciljanog fizičkog napada na Milana i sipanja spreja u lice, strašno je bilo vidjeti i sve povrede na licu Duška Kneževića, člana obezbjeđenja, koji je brutalno atakovan na tankoj liniji između života i smrti, a da njegova tužba do danas nije riješena. A iz policijskih vrhova, koji su policiju bacili na dno 17. oktobra, nastavljala se plodna integracija s mafijom, sve u slavu Montenegra, mafijaškog legla, po sistemu:

“Crna Gora nek je naška, živjela nam, mafijaška!” Ali, pošto je Crna Gora bila i ostala zemlja čuda, i pošto ničija nije do zore gorjela, 2020. godine je najzad došlo do promjene sistema vrijednosti, pa su oni, koji su u to najmanje vjerovali, otišli s vlasti, a planiranih sto godina diktature potrajalo kraće od očekivanog. Istina, nameće se snažan utisak iz noći pobjede novih snaga, da je Zapad tada striktno upozorio gubitnike, uz “korisne sugestije” da mirno prihvate poraz, jer je te noći možda moglo biti sve mnogo drugačije. Ali za policijsko nasilje i šutiranje šatora do dana današnjeg niko nije odgovarao, a tako će, po svoj prilici, i ostati.

Ovo tim prije što i dalje imamo povelik broj kabinetskih činovnika u pravosuđu, što se i danas potvrđuje njegovim kolapsom i politikom nezamjeranja. A, što se tiče ljudske širine Milana Kneževića, ne bi začudilo ni da je on svim tim policajcima-nasilnicima sve već odavno oprostio u duhu čojstva Marka Miljanova. A za čojsku Crnu Goru se vrijedi boriti.

U svakom slučaju, razlika u životnim stilovima prethodnih i sadašnjih opozicionara je drastična, i dobro je što je tako, jer Crna Gora ide naprijed. Oni, od ranije, platili su žestoko boreći se za Crnu Goru kao državu vladavine prava, a u tom kontekstu i za to da današnji opozicionari žive životom dostojnim čovjeka i građanina bez policijskih progona i drugih pritisaka. A građani da glasaju po ličnom nahođenju, mada se mnogi prisjećaju i onih Njegoševih stihova: “Spuštavah se ja na vaše uže, umalo se uže ne pretrže; otada smo viši prijatelji, u glavu mi pamet ućeraste.”