Tufik Softić

PIŠE TUFIK SOFTIĆ

Masimo: Djelić sudbine jedne generacije

Pokušavam da shvatim da li me smrt velikog umjetnika u oblasti popularne muzike, Masima Savića, pogodila zbog toga što je bio moja generacija, ili zato što i sa njim polako odlaze frontmeni takozvanog novog vala u muzici osamdesetih godina. Biće da je i jedno i drugo.

Пише: Tufik Softić Види све колумне

Onda razmišljam, kako je moglo da se dogodi da Masima nikada nisam slušao uživo, kada tih godina, kao student u epicentru tog muzičkog i kulturoloskog talasa, Sarajevu, nijesam propuštao ni jedan koncert. Vjerujem da je to samo stvar slučajnosti i mimolilaženja puteva, zbog kojeg danas mnogo žalim.

To je bilo ono vrijeme kada niko nikoga nije pitao odakle si i ko si, već smo se svi formirali kao ličnosti uz neuobičajena predavanja naših najboljih profesora, disidenata toga vremena, a za kraj dana se opuštali uz dobru svirku u Domu mladih u Skenderiji.

Niko od nas, recimo, nije znao koje je nacionalnosti izvanredni profesor komunikologije Emil Vlajki. Neko ga je prozvao “pomorandža” zbog riđe kose i riđe puti na pjegavom licu, i to od onda kada mu je neki od ljutih studenata, koje je oborio, ostavio na portirnici kilogram narandži u papirnoj kesi. Profesor je uzeo poklon koji su mu predali portiri, i kada je otvorio kesu, shvatio je o čemu se radi i okrenuo sve na šalu. Tek kada je počeo rat u Bosni, i kada je Vlajki postao potpredsjednik Republike Srpske, iz redova hrvatskog naroda, saznali smo da nije Jevrej, kao što smo uglavnom mislili.

Vlajki se, inače, nije odvajao od najmalđeg doktora nauka u to vrijeme i profesora na FPN, Vojislava Šešelja, i bili su, takoreći, intelektualni “sijamci”. Tu negdje je bio i naš Bjelopoljac, profesor političke filozofije, Božidar Gajo Sekulić. Gajo bi samo zagrlio Vlajkija, i prošao holom fakulteta pjevajući - “teško meni sa tobom, a još teže bez tebe”.  

Kada su Šešelja tih godina uhapsili zbog takozvanog “delikta mišljenja”, Gajo je napisao pismo predsjedniku predsjednistva SFRJ, Veselinu Đuranoviću, tražeći milost i pravdu za svog kolegu koji je štrajkovao glađu u zatvoru. Pismo, naravno, iz pošte nije otišlo za Beograd, i završilo je u tadašnjem gradskom komitetu SKJ (Saveza komunista Jugoslavije). Napravila se velika galama na Fakultetu politickih nauka. 

Hitno je zakazan sastanak partijske organizacije treće i četvrte godine, i profesor Gajo se našao na tapetu. Kako se usudio da stane na stranu Šešelja, pa još napiše i pismo predsjedniku predsjedništva SFRJ?

Nas iz Crne Gore, među studentima, to je strašno razljutilo i bili smo najbučniji. Nismo marili mnogo što su tu ljudi iz vrha gradskog komiteta. Profesori su nas stišavali i uvjeravali da će sve biti dobro, ali mi nismo dali  na svoje omiljene profesore. Galama je, stvarno, trajala svega nekoliko dana i sve se stišalo, a nama, koji smo bili najbučniji, ostale su karakteristike u biografijama, koje su nam otežavale zaposljenje kada smo završili fakultet. Ne znam tačno zbog čega, ali profesor Vlajki je izostao sa te sjednice.

Niko od nas tada nije mogao znati da će samo koju godinu kasnije Šešelj postati ultranacionalista i učestvovati u ratu, a Vlajki biti potpredsjednik RS. Gajo je ostao u Sarajevu čitav ratni period. Prije deset godina je prilikom proslave 50 godina Fakulteta politickih nauka u Sarajevu bio među nagrađenima, rijetkim starim profesorima. Veze su se pogubile i nemam koga danas da pitam da li je Božidar Gajo Sekulić jos u životu.

Dok se dr Nele Karajlic peo na molerske stube i skakao sa njih po bini, ne bi li privukao pažnju publike, mi smo stajali bez riječi. “Šta je raja? Gle njih. Vi dosli da slušate muziku, jelde?”, pitao je Nele. Poslije dva, tri u džepu prošvercovana “čokančića” konjaka “Zvečevo”, ili vinjaka “Rubin”, Nele je počeo da nam se svidja. Tada je počeo i vrtoglavi uspon “Zabranjenog pušenja”, kao neodvojivog dijela muzičkog pravca koji se obično naziva “novi val”, a u Sarajevu njuprimitivs (new primitives – novi primitivizam).

Bio je to ne samo novi muzički talas, koji je ljubitelje pop-rok zvuka, sa inostrane muzike okrenuo prema domaćem roku, već je potpuno  neplanirano, i bez ikakvog medjusobnog dogovora, pokrenuo jedan kulturni obrazac, koji je, zapravo, sada sam sasvim siguran, predstavljao posljednju odbranu raspada SFRJ. Pjesmom su se bunili Zoran Predin sa “Lacnim Francom” u Sloveniji, “Film” i “Azra” u Hrvatskoj, ili “Zabranjeno pušenje” i svi drugi sarajevski bendovi u Bosni, Vlada Divjan i “Idoli” u Beogradu, i mnogi drugi.

Tu je negdje na svojim počecima bio i Masimo, koji je Sarajevo zvao “Mekom rokenrola”.
Vjerovatno da se tada probijao na zagrebačkoj muzičkoj sceni i da još nije pravio ozbiljne koncerte u Sarajevu, i to bi mogao biti razlog zbog čega ga nisam slušao uživo. Nije nemoguće da mi je negdje promakla neka manja svirka, ne vjerujem da je nije bilo. Kada je počeo rat, on je izjavio da ne može svirati dok ljudi ginu.

Da nas je pratila mrlja u biografiji od kada smo branili naše profesore na FPN, uvjerio sam se vrlo brzo. Fakultet sam završio u najkraćem roku sa prosjecnom ocjenom preko devet, i pun znanja i očekivanja, vratio se da počnem da radim kao dopisnik tadašnje jedine novine u Crnoj Gori, Pobjede.

Krenulo je odlično, odmah sam dobio čitave strane za reportaže, kritičke tekstove iz svih oblasti, i samo sam čekao da budem primljen za stalno. Bilo je u to vrijeme malo školovanih novinara. Tek su pristizali iz Sarajeva i Beograda. Trajalo je to od ljeta 1986. do proljeća naredne godine. Danas, sjutra, malo se odužilo. Pozovem jednog dana Rifata Rastodera, koji je bio urednik rubrike “unutrašnje politike”, i on mi kaže, bogami, pravi problem jedna gospođa čije ime više nista ne znači, a koja je bila predajednica SSRN (Saveza socijalistickog radnog naroda) u Beranama.

Nisam išao kod nje na konsultacije i ne dozvoljava da mi se izda akreditacija da mogu pisati iz Berana. Tako je to tada išlo. Nije tu pomagala činjenica da mi je otac učesnik rata, da su dva strica poginula u ratu. Samo sam se sjetio epizode sa FPN i sve mi je bilo jasno. Sjećam se da sam Rifatu odgovorio da u bifeu Pobjede popiju moje honorare koje nikada nisam uzeo, a ja sam već te godine otišao za Beograd na postdiplomske studije sociologije kulture kod Ratka Božovića.

To je već kraj osmadesetih i ratne devedeset su bile negdje tu, u vazduhu, samo što niko od od nas nije vjerovao da se to može dogoditi. Slušali smo u bašti SKC u Beogradu Džonija Štulica, dvije noći za redom, možda i u posljednjim nastupima u punom sastavu “Azre”.

A onda je krenulo kako ne treba, po zlu.

Bio sam i na onom studentskom mitingu ispred zgrade Skupštine SFRJ, kada je u posljednjem pokušaju da se spasi što se spasiti može, razjarena masa izviždala predsjednika predsjednistva još zajedničke države Raifa Dizdarevića, a Milošević dobio ovacije. I bio je to politički kraj projekta Jugoslavije od Djevdjelije do Triglava.

Kada je počela i ratna mašinerija da se zahuktava, i kada je u Crnoj Gori Milo Djukanovic obukao uniformu i izjavio da mrzi šah zbog šahovnice, kada su pale prve granate na Dubrovnik, bilo je kasno za povratak i razumne predloge da se Jugoslavija sačuva makar kao konfederacija. Novim politickim elitama iz redova svih naroda to vise nije odgovaralo, i tako su na prostorima velike SFRJ nastale banana države. Do tada smo bili Evropa. Trideset godina ispred Madjara, Čeha i Slovaka, Poljaka. Za Bugarsku i Rumuniju da i ne pricam. Osim Slovenije, svi mi ostali, danas smo trideset godina iza njih u svakom pogledu.

Sve što počne ima i kraj, a novi val je nadzivio ratove i podjele, i ni danas generacije muzičara iz tog doba ne priznaju administrativne granice. Njihova muzika se jednako sluša u svim državama biše SFRJ, kao i onda. Taj kulturološki obrazac ostaće neizbrisivi trag jednog vremena, i siguran sam da će se nekada ozbiljno izučavati kao sociološki fenomen nastao malo prije raspada države. 

Sinoć sam otvorio flašu bijelog, pronašao na jutjubu neki dobar snimak Masimovog koncerta, i uvjerio se još jednom da je kultura, umjetnost i muzika iz tog doba, ono dobro sto će da nadživi sve zlotvore devedesetih. I nesrećnog Šešelja, koji je umjesto da bude svjetski poznati profesor, izabrao da postane šoumen u realitijima, i Vlajkija koji je iza sebe, ipak, ostavio dosta naučnog štiva, pa će mu epizoda i flertovanje sa politikom biti možda i zaboravljeno.

Masimu možemo reći zbogom. Gore nedgje naći će sa sa, takođe, rano preminulim Vladom Divjanom.

Čuvaće mjesto za ostale novovalovce koji se još dobro drže. Ali trag koji je Masimo ostavio u muzičkoj umjetnosti biće najbolji spomenik koji nijedan politički varvar neće moći da sruši.

Ako država nije odoljela napadima, kulturni fenomen čiji je i Masimo bio djelić, hoće. Jeste neko razočaran otišao da se nikada ne vrati, kao Džoni Štulić. Ali, Masimo je izabrao da ostane i poslije rata je ponovo zapjevao. I učvrstio se kao jedan od stubova kulturnog obrasca na kojem smo se formirali u mladosti.

U međuvremenu smo se pomirili sa činjenicom da su nam najgori studenti iz osamdesetih, koji su bili daleko od te kulturne škole, senzibiliteta i intelektualnog opredjeljenja, odredili sudbinu na ovim prostorima.