Vlatko Simunović [ Portal RTCG ]

Raskrsnica

Za i protiv Golog otoka

Svaki komunistički režim imao je kažnjeničke logore. Najpoznatiji jugoslovenski je Goli otok. U Crnoj Gori danas žive dva čovjeka koji su na njemu bili zatočeni. Mi danas, iskazujući svoj odnos prema njima, biramo između baš me briga i izvini.

Пише: Vlatko Simunović Види све колумне

Kao dječak i mladić, upoznao sam nekoliko političkih zatvorenika. Golotočani. Tako su ih zvali. Učio sam od najboljih. Jovo Mijušković učio me kako se maljem lomi kamen. Jovan Perović, naš tetak, savjetovao me da sadim drveće, čuvam se žaropeka i vruć kukuruzni hljeb drobim u hladnu vareniku. On je bio povratnik. Govorili su dvomotorac. Bili su tu i Đorđe Perućica, Rade Kovačević, Vidak Andrijašević. Vidak je imao crne oči. Kad na njih obratiš pažnju djelovalo je da u njima vidim mnogo širi panoramu od one koju vidiš ti i svi drugi ljudi.

Gledajući ga iz profila vido si nešto prastaro. Nešto što na svijet motri kao oni grifoni s katedrale Notr Dam.

Navraćao je u Straševinu i Veljko Daković, brat gospođe Milice Mijušković koja je u danima mog djetinjstva samovala u svom palacu na imanju popa Đoke. Sjećam se njegove od duvanskog dima žute desne ruke. Danas je življi od svih mojih Golootočana. Kad zaglavim po kafanama, muzičari ga dozovu kao zvuk. Od njega sam naučio pjesmu Mađarica.

Ej, plovi lađa i na lađi draga...Ako se nje još neko sjeća ima u njoj i dio koji ide ovako: Ej, trula građa potopi se lađa/ Ej, trula građa potopi se lađa / Isplivala, tudom, tudom / Tud Mađarom, tudom, tudom / Mađarica mlada...

Nije taj Daković cijenio diktaturu proletarijata ali nije ni ostavljao utisak da se radi o “izdajniku države i naroda”. Draga sjenka. To mi je on danas. Kad ostane sam sa sobom, djelovao mi je kao čovjek koji pokušava zbaciti teret sa ramena. Ćutljiv. Sijeda glava. Lice ružičastvo. Vječita bijela košulja. Vječito ogrnut sakoom. Fali mu sačmara u ruci, mogla bi nam na njemu da zavidi Kalabrija.

Kad sam prirastao za hlad onih lipa koje je sadio Jovan Perović, gledajući iz hladovine jedan veliki betonski blok iz temelja naše nekadašnje kuće koji se našao u nasipu magistralnog puta Podgorica-Nikšić, gledajući stotinu kuća sagrađenih na nekadašnjem imanju popa Đoke, drago mi je što sam na svom putu sreo te muškarce čiju su, za mene magičnu moć, oblikovale posljedice užasavajuće traume koju su morali iskusiti na Golom otoku. Ćutali su i tankim prutevima crtali u prašini nešto što bi, kad im se približiš, brisali izlizanim đonovima. Njihove mučitelje država je nemilice zasipala svakim dobrom a oni su do posljednjeg daha živjeli s pomišlju : Ne misli da je sve okončano.

U miru Božijemu počivali. Ako za njih mira ima, u miru počivali.

Nije okončano

Najava da će predsjednik Crne Gore Milatović inicirati obeštećenje građana čija su prava u kažnjeničkoj koloniji Goli otok sistematski kršena, samo pominjanje obeštećenja kao mogućnosti da im država pruži zadovoljštinu, našu Crnu Goru koja radnim danima izgore od osjećajnosti, Crnu Goru koja se prevaspitava u duhu zapadnih vrijednosti i pozitivno je transformisana, suočila je s otporom da se dvojici još živih ljudi koji su preživjeli najgore niskosti Golog otoka prizna ljudskost koju su im prije 75 godina poništili zatvaranjem na paklenom ostrvu.

Zašto baš ljudskost? Jedan od njih ima 97 godina. Slušao sam ga onomad u emisiji kod Petra Komnenića. Čovjek.
Zatočenike sa Golog otoka i danas terete da su zaslužili svoju golgotu jer su izdajnici. Inicijativu predsjednika Milatovića da Crna Gora saopšti svijetu i svojim građanima da zatvori/logori komunističkog režima u SFRJ nijesu poznavali civilizovan odnos prema zatvorenicima, dio javnosti tumači kao pokušaj rehabilitacije proruskih zavjerenika koji su 1948. godine bili naumili da kroz Jugoslaviju kalauze kolonama sovjetskih tenkova i od slobodne zemlje naprave rasadnik staljinističkog razvrata. Može li tako okončati inicijativa da mi danas delegitimišemo nečovječna postupanja isljednika i sadista kamufliranih u upravnike kulturno vaspitne službe kažnjeničke kolonije Goli otok? Ne samo da može! Strah me je da mora!

Kakve to posljedice može da ima?

Ako nijesmo kadri da rasčistimo s nasljeđem robijašnica, prihvatićemo da su posljedice autoritarnog režima koji je gušio političku opoziciju i ograničavao slobodu govora i izražavanja ostavile trajne posljedice na našu političku kulturu i društvo. I na korak smo da kad neko počne da propagira ideju da se “ljudi od neljudi brane masovno ih istrebljujući” ne bude nikog ko će sprječavati tu inicijativu.

Baš me briga ili izvini

Daleko je 1948. godina. Te su godine Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska i zemlje Beneluksa potpisale Briselski sporazum i formirana je Zapadnoevropska unija. Kongres SAD usvojio je Maršalov plan za obnovu Evrope. Počela je izgradnja Novog Beograda. David Ben Gurion javno je pročitao Deklaraciju o osnivanju države Izrael. CK KPJ Moskvi poslao je pismo u kom odbacuje sve optužbe izrečene od strane Staljina. Osnovan je Savjet Evrope. Komisija za ljudska prava UN-a usvojila je međunarodnu Deklaraciju o ljudskim pravima.

Od tada do danas svijet se iz korijena izmijenio. Između ostalog, Crna Gora definisana je kao država koja prepoznaje da svako ljudsko biće - bez obzira na rasu, boju kože, pol, jezik, religiju, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo - ima osnovna prava koja moraju biti zaštićena i poštovana. U njoj su ljudska prava neotuđiva, nezavisna o bilo kakvim društvenim ili političkim okolnostima. U njoj su ljudska prava univerzalna i poštovanje ljudskih prava je nužan način ispoljavanja svakog pojedinca unutar zajednice i unutra sebe samog/e. Da skratim, civilizovan odnos prema zatvorenicima je imperativ.

Da li sva ta harmonija iščezava na pomen Golog otoka? Da li uspostavljajući odnos prema davnoj inicijativu civilnoga društva koju je dao razmotriti Milatovića, biramo između baš me briga i izvini? Biramo. I strah me da će izostati najskuplja crnogorska riječ.

Nije to sitnica. Odnos prema toj ideji pokazuje veličinu i granice postkomunističke inteligencije u Crnoj Gori. Ako neko vjeruje da može biti liberalan demokrata s razumijevanjem da su politički neistomišljenici “oštećeni, nečim prikraćeni ljudi ili naprosto – neljudi” ili “da se kaznioničkim zatvaranjem političkih neistomišljenika postavlja ograda između ljudi i neljudi”, takvom nema lijeka. Ne komentarišem rulju koja bi im i danas mnogome zavrnula šiju. Čitam poruke koje šalju misleći ljudi.

Ako Goli otok tretiramo kao nužno zlo i toj kažnjeničkoj koloniji svojstvene torture u cijeloj priči imaju prostor fusnote, prihvatamo humanističko nasljeđe najstrože faze kažnjavanja političkih protivnika u novijoj povijesti južnoslovenskih naroda.

Džaba smo krečili

Odnos prema inicijativi predsjednika Milatovića nije samo naš odnos prema torturi kojoj su izlagani zatočenici u komunističkom kazamatu. To je naš odnos prema torturi. Tamo gdje se ona toleriše iz davnih dana, mogla bi da stekne pravo građanstva kad god neko prepozna nove neprijatelje države i naroda. To je tačno. Tačno kao tačno u podne.

Ako ono što je, za sad, artikulisano kao odgovor na inicijativu da zatvorenici na Golom otoku i njihovi potomci dobiju zadovoljštinu, treba biti referenca za proučavanje odnosa naše društvene elite prema političkim progonstvima u bivšoj Jugoslaviji, jasno je da su unutar nje užasavajuće razmjere nezumijevanje šireg konteksta političke represije.

Baš me briga. Juče. Danas. Sjutra. Izvini za nas kao da ne postoji.