A.J.

VUJOVIĆ

"Bulajićevo umjetničko nasljeđe otjelotvorenje jednog vremena"

Jedan od najreprezentativnijih predstavnika naše kinematografije Veljko Bulajić ostavio je neizbrisiv trag svojim stvaralačkim ostvarenjima i ljudskim doprinosom, kazala je ministarka kulture i medija Tamara Vujović.

Ona je danas, na komemoraciji povodom smrti Bulajića održanoj u sali Ministarstva kulture i medija, podsjetila da Bulajić iz Vilusa počinje svoj put i kao tinejdžer se pridružuje partizanima.

„Neobičan je njegov početak kao šegrta Vatroslava Mimice i put do italijanske stipendije. Još neobičnijo uspjeh filma ''Vlak bez voznog reda'' kao potvrda teze da se može zvjezdano uspjeti, uhvatiti voz uspjeha i iz male sredine i usprkos svim lošim šansama“, navela je Vujović.

Podsjetila je da su njegova djela, partizanski filmovi spektakla, nagrađivani Zlatnim lavom u Veneciji, Zlatnom nimfom u Monte Karlu, nagradama za režiju u San Sebastijanu i Nju Delhiju, Zlatnim medaljama na međunarodnom filmskom festivalu u Moskvi, nagradom Zlatni klas za najbolji film u Valjadolidu, nagradama publike i mnogim drugim.

„Nagrađen je i sa nekoliko Zlatnih Arena na Filmskom festivalu u Puli za najbolje filmove i najbolju režiju. “Kozara”, “Bitka na Neretvi”, “Veliki transport” predstavljaju najbolje primjere ovog žanra, sa jakim uticajem italijanskog neorealizma. Ne smijemo zaboraviti, kandidaturu za nagradu Akademije filmske umjetnosti i nauke – Oskar 1970. godine, u kategoriji Najbolji film na stranom jeziku“, rekla je Vujović.

Prema njenim riječima, u njegovim filmovima - politički etos zajednice je kolektivni heroj, koji nije samo ideološki koncept, već je često utelovljen kroz karaktere koji se suočavaju s velikim izazovima, bilo da se radi o ratu ili o društvenoj borbi.

„To proučavanje društvene zajednice i njeno kretanje, iz sela u grad, iz planine u ravnicu, iz patrijatrhata u uređenje gdje i ženske priče imaju značajno mjesto - najbolji su primjeri Bulajićevog iskustva“, navela je Vujović.

Kazala je da joj kao kao ženi imponuje što je Bulajić još 50-ih godina nerijetko žensku priču u svojim filmovima stavljao kao centralnu među pričama, kao što je kako je ukazala, taj narativ dominantan i u ''Uzavrelom gradu“, filmu kroz koji razumijemo seoski tip žene i njenu borbu kroz koju traga za harmonijom i pobjedom vlastite egzistencijalne vidljivosti.

„Pripadam generaciji koja je znala za partizanske filmove i kojoj su oni bili kod za zdravo odrastanje i vaspitanje, slika crno bijelog svijeta iz koje se učismo jasnoj granici između dobra i zla, između crnog i bijelog“, kazala je ministarka.

Podsjetila je da je Bulajić stvarao cijelog života, a da je najbolja djela snimio u najboljim godinama Jugoslavije, navodeći da se zato i kaže da je životom utjelotvorio jugoslovenski modernizam.

„Nije ćutao ni u toku, ni nakon raspada Jugoslavije, ali nije govorio filmskim jezikom, već jezikom građanina, Crnogorca u Zagrebu. Smatra se da je doprinio otopljavanju međuljudskih i međudržavnih odnosa Crne Gore i Hrvatske. Dugo je poživio i svoj stvaralački i ljudski život i ostavio nam kultna ostvarenja bez kojih se ne može razumjeti polet poratnih generacija u stremljenju za srećom i boljom sjutrašnjicom“, istakla je Vujović.

Poručila je da je Bulajić vidljiv i svojim djelima i svojom ličnošću, navodeći da će biti još vidljiviji kako bude prolazilo vrijeme.

„Jer umjetnost je neprolazna. I istorija, na ovim našim prostorima. Tako da, nema sumnje, živjeće njegova djela“, zaključila je ministarka.

Scenarista i dramaturg Stevan Koprivica kazao je da je Bulajić imao veliku količinu energije i kreativne snage koja se teško može ugasiti smrću.

„Veljko Bulajić je bio čovjek neprestanog i nepresušnog potencijala koji je iskazivao ne kao reditelj svih ovih filmova koji su navedeni, već i kao čovjek koji se angažovao na kulturološkoj profilaciji Crne Gore, Jugoslavije i kinemotagrafije u evropskim kontekstima“, naveo je Koprivica.

Kazao je da je jako teško u ovom momentu reći da Veljka više nema.

„Ima ga, ne samo zahvaljujući njegovom djelu koje će ostati za zaostavština za budućnost, nego zbog njegove nepresušne energije koja ne može da nestane“, naveo je Koprivica.

Ukazao je da se Bulajić bavio sudbinom malog, običnog čovjeka.

„Neki put više pamtimo ljudske priče, nego sve one velike ratne zahvate i opreacije. Dakle, Veljko je bio na strani malog, običnog, pubunjenog čovjeka na liniji njegove antuifašističke misli ne samo u ideološkom smislu, nego i u smislu poimanja svijeta koji je duboko utkan u nešto što se zove savremena evropska ljevica“, rekao je Koprivica.

Smatra da je ono što će ga zauvijek svrstati u istoriju ne samo kinematografije, već i civilizacijskog određenja Crne Gore, bivše Jugoslavije i evropske kinematografije je njegovo bespogovorno i neograničeno poznavanje tehnike i zanata filma.

Reditelj Andro Martinović, koji je sarađivao sa Bulajićem, kazao je da je Veljko imao dug i dobro proživljen život.

„Uspio je u njemu da bude jedan od junaka svojih budućih filmova – partizan koji je onaj koji prenosi poruku. Naslućujem da je tada naučio kako, kad nešto treba da saopšti, to učini na slikovit i uzbudljiv način. Kasnije će, ono što ima da kaže, prenositi milionima gledalaca posredstvom slika u pokretu. Uspio je tako da i u svojoj zemlji, onoj velikoj zemlji, postane sinonim za profesiju filmskog reditelja“, rekao je Martinović.

Reditelj Branko Baletić kazao je da je Veljko bio čovjek strasti, a ne protokola.

„Veljko se vezao za ljude sa kojima je radio. On je bio praktičan čovjek, borio se za svoje filmove i kolege. Veljko je bio čovjek koji je iznad svega volio Crnu Goru. On je znao naše mane i kvalitete, uticao je na sve nas i tjerao nas je da budemo bolji nego što jesmo“, istakao je Baletić.