[ Maša Mališić Ljumović ]

MARSENIĆ VUJOVIĆ

"Najlošiji tretman u CG imaju likovni umjetnici"

Najlošiji tretman u Crnoj Gori imaju likovni umjetnici i potrebno im je puno ljubavi i motivacije, ali i dodatni posao, kako ne bi prešli u sferu dopadljivosti i izgubili sebe, kaže za Portal RTCG crnogorska slikarka Mirjana Marsenić Vujović. Ova magistrica slikarstva će na izložbi u Kotoru prikazati 22 rada koje je nazvala “Ogledala u vodi”.

Izložba Mirjane Marsenić Vujović biće otvorena danas u Gradskoj galeriji Kotor u 19 sati. Njena djela do sada su prikazana u mnogim evropskim galerijama i može se reći da je sačuvala jedinstveni izraz i stil. 

Koliko radova će biti izloženo u Kotoru i koju poruku nose? 

Na izlozbi u Kotoru u galeriji Kulturnog Centra ''Nikola Djurkovic'',  ću se predstaviti sa tridesetak radova, od kojih su 22 rada rađena tehnikom akrilik na platnu. To su radovi koje nijesam predhodno izlagala, nastali u potekle dvije godine. Publika nije imala mogućnost da ih vidi. Uz iste sam dodala osam radova rađene kombinovanom tehnikom koji pripadaju jednom starijem ciklusu, a sa novim radovima mogu da sklope jednu dobru priču.

Šta te je inspirisalo za “Ogledala u vodi” ? 

Naziv izlobe je preuzet od mojih ranijih radova jer sam proces istraživanja podrazumijeva nastavak jedne priče, a veže se za VODU. Međutim, ova postavka se mnogo razlikuje od prethodnog ciklusa, samim tim sto je rađena različitom tehnikom, zatim postoje određene forme na radu koje su osvješćene i tretirane na drugačiji način, i kako se meni čini kao autoru, forma je svedenija i pročisćenija od prethonog ciklusa.

Koliko je zahtjevno napraviti izložbu u Crnoj Gori?

Jako je zahtjevno, prije svega zbog vremena koje je potrebno da radovi nastanu, to je dug  proces, a onda se tu nadovezuju i svi ostali elementi kroz koje prolaze svi likovni umjetnici. Loša podrska države, finansije, tretman. Mogu istaći javno da najlošiji tretman od svih stvaraoca imaju likovnii umjetnici.

Da li slikari u našoj zemlji mogu da žive od prodaje svojih slika?

Ja mogu da govorim u svoje ime, ja ne mogu. Da bi zadržala svoj koncept, kvalitet rada i da ne bi presla u neku drugu sferu dopadljivosti radim i drugi posao. Vjerujem da sve moje kolege manje-više prolaze kao i ja. Duga je to priča koju svi mi pričamo već godinama unazad, ali nista se ne mijenja u tretmanu prema likovnim umjetnicima, čak ponekad mislim da je iz godine u godinu sve gora situacija. Svi smo nekako umorni od te priče koju niko ne čuje.

Kako usklađuješ slikanje sa redovnim poslom i obavezama i da li zbog toga trpi tvoje stvaralaštvo?

Naravno da trpi. Umjesto da se bavim svojim primarnim poslom, a u ovom slučaju to je stvaralaštvo nekih osam sati dnevno, ja nemam taj luksuz. Ovako uvijek moraš da tražis kompromis, da sve što ti život donese bude ispunjeno, ali i da ostaneš pri tome fokusiran na svoje stvaralaštvo, na sebe. Taj put je jako težak, ali se može ići njim. Nije lako, ali ne treba izgubiti sebe, jer je umjetnik nesrećan ako ne stvara, to je prosto u krvi.

Da li imaš planove za naredni period kada je riječ o izložbama?

Da, imam. Poslije ove izložbe planiram retrospektivnu izložbu u Galeriji Buća u Tivtu, gdje ce postavka obuhvatiti moje najbolje radove u zadnjih deset godina stvaralastva.