[ A.B. ]

FESTIVAL GRAD TEATAR

Lompar u Budvi: Andrić je najviše eseja napisao o Njegošu od svih

Književni program festivala Grad teatar nastavljen je sinoć na budvanskom Trgu pjesnika gostovanjem pisca Mila Lompara, koji je predstavio svoju monografiju „Crnjanski i svjetska književnost“.

Lompar je ovu monografiju napisao povodom obilježavanja 130 godina od rođenja jednog od najvećih srpskih pisaca Miloša Crnjanskog.

To je drugi dio knjige „Crnjanski – biografija jednog osjećanja”, koju je pisac predstavio na Trgu pjesnika 2019. godine.

Lompar je kazao da je Crnjaski naš najveći marginalni pisac zato što je do najveće
vidljivosti doveo alternativni oblik senzibiliteta srpske kulture i time proširio njene okvire.

"Crnjanski bira marginu, a snaga margine je u tome da može da postane alternativa i Crnjanski je to uspio", kazao je Lompar. 

Lompar je govorio i o tome kako je Crnjanski vidio Petra II Petrovića Njegoša. 

"Veza između Njegoša i Crnjanskog je zanimljiva u paraleli sa trećim akterom koji se pojavljuje, a riječ je o Ivu Andriću. Ja Crnjanskog i Andrića uvijek posmatram u nekom kontrastnom paru. To su dvojica najvećih pisaca srpske književnosti 20. vijeka, a imali su različit odnos prema Njegošu. To je zanimljivo iz razloga što je Njegoš klasik. Uvijek u kulturi postoji jedan pjesnik u kome se susreću svojstva klasika", smatra Lompar.

Istakao je da su Crnjaski i njegov kolega Ivo Andrić imali različit odnos prema Njegošu.

"U tome je snaga klasika, on omogućava različite identifikacije ali je obavezno da bude identifikacije sa njim. Andrić je najviše eseja napisao o Njegošu od svih pisaca o kojima piše, on je izabrao liniju u kojoj je njegovo djelo situirano. Veoma je važan Andrićev esej “Njegoš kao tragički junak kosovske misli” koji, dok čitate, shvatate da se on projektuje u Njegoša i on ga određuje u epskoj kategoriji. Crnjanski, s druge strane, piše jednu prelijepu pjesmu “Njegoš u Veneciji” gdje on govori o Njegošu kako čita Homera i kako za sve utjehe ima i može da je nađe, osim kad dođe do Briseidinog plača nad Ahilom jer “za suze nevjeste utjehe nema”. On Njegoša potpuno drukčije kadrira, ne epski nego lirski. Crnjanski ga pomjera iz herojske ornamentike i onda on, koji se sažaljeva nad suzama nevjeste", dodao je Lompar. 

Poručio je da su izvanredno pisali Stanislav Vinaver i Rastko Petrović.

"Njegoš je centralno mjesto zato što se u njemu spajaju srednjovjekovna spiritualnost i epska tradicija. Dvije glavne formativne sile srpske kulture, epika i spiritualnost se u njemu sustiču, a od njega se razvija i treća dimenzija, a to je osjećaj modernosti koji naročito donosi “Lažni car Šćepan Mali” što pokazuje da je on već osjećao kako kuca bilo jednoga drugog svijeta. On je taj centralni pjesnik oko koga se kultura konstituiše, a to su Crnjanski i Andrić znali", zaključio je Lompar.