[ Igor PEJOVIĆ ]

BOŽO VREĆO ZA PORTAL

"Moja tuga je svaki stih koji stvaram"

Moja tuga je svaki stih koji stvaram i uvjek je to spona između prošlosti i sadašnjosti, spoj epoha i vjekova i osobe koja putuje kroz vrijeme tražeći onu ili onog koga voli, u toj jednoj pjesmi, u tom jednom uzdahu i u toj jednoj suzi, kaže u intervjuu za Portal RTCG popularni bh. i regionalni umjetnik, interpretator i autor sevdalinki Božo Vrećo.

Govoreći o muzici danas, kaže da postoji samo dobra i loša, te da dobru dakako da razumiju i osjećaju ljudi koji puno toga jesu prošli, znaju, osjećaju i prepuštaju se.

Uspjeh, kako navodi, uvjek dolazi kao nagrada "ako vjerujete najprije vi u sebe, onda će to učiniti i drugi".

U razgovoru za naš portal ističe da se izborio za svoj status i prepoznatljivost, te da ljudi jako cijene njegov izraz i uspjehe, kao i iskrenu posvećenost svemu što stvara i načinima na koje donosi muziku.

* Imali ste ove godine dva koncerta u podgoričkom KIC-u Budo Tomović. Kakve utiske nosite iz glavnog crnogorskog grada u kojem često i nastupate, i kako biste opisali ovdašnju publiku?

"Euforija i katarza ljubavi, za dva koncerta godišnje se karte rasprodaju čim izađu van i to postane takva beskrajna ljubav da je vrlo teško opisati u jednoj riječi. Nadnaravno poželjenje i svaki put se svim srcem vratim u Crnu Goru i voljenu Podgoricu".

* Sudeći po reakcijama, nailazite na sjajan prijem crnogorske publike. Šta je to što vas spaja?

"Iskrenost, sloboda duše i pjesma kao takva, bezgranična, presnažna i preemotivna, svaki put me dočeka takva najdublja ljubav da još danima poslije koncerata mislim o toj sinergiji, koliko mi vjeruju, koliko me vole i koliko im svakog puta te iste čarolije voljenja donesem i predam kao nešto najvrjednije na čuvanje".

* Ostali ste u sevdahu koji predstavljate na jedinstven i neponovljiv način. Zašto baš sevdah, u eri autotjun muzike i hiperprodukcije? Kako je sve to počelo? Koliko je teško izboriti se sa mejnstrim muzičkim pravcima?

"Već deset godina moje karijere, iskušenja i pobjeda, svjetla nad mrakom, umjetnosti nad konzervativizmom, talenta nad primitivnošću, sve je trebalo da proteče i iskali se kroz neumoran rad i istrajnost, ljubav prema sevdalinci koja bira svoje tumače, arhivare i interpretatore života, jer to nikad i nije bio žanr, to je vještina ljubavi protkana životnim ciklusima i u svakom od njih vi morate da ostanete svoji, hrabri, inovativni i umjetnost koja diše.

Ne postoji borba sa onim što nije pjesma i pjevanje, ne postoji takmičenje sa drugima, već uvijek samo sa sopstvenim sobom da budeš bolji i unikatniji u svojoj domeni, ostao sam vjeran sebi i tom stanju sevdaha koji razboli i izliječi dušu u toj samo jednoj pjesmi, koji učini da zaplačemo i nasmijemo se u istoj strofi i koji po hiljaditi put pokaže ko smo i od čega smo, kada uzdahnemo za nekim, ispolji sva naša čula i osjećanja da postanu i vidljiva i opipljiva, a to nas dakako čini ljudskim bićem koje ima emocije i zna i smije da voli".

* Koliko je za izvođenje sevdaha danas važna emocija? Mora li umjetnik u sebi nositi neku melanholiju, da li je i Vi zapravo nosite u sebi?

"Itekako, to je presudno, sva ta tragičnost u sevdalinci govori o nama kada tugujemo, sudbinama koje jesu osamljeničke i prepune čežnje i melanholije za voljenom osobom, ta ljubav prema nekom u nama stvara rime i čini sevdah živim, bez ogoljenih emocija nema ni istine ni hrabrosti, ni priznanja ljubavi, a to jeste uvertira u katarzu sevdaha. 

Moja tuga je svaki stih koji stvaram i uvijek je to spona između prošlosti i sadašnjosti, spoj epoha i vijekova i osobe koja putuje kroz vrijeme tražeći onu ili onog koga voli, u toj jednoj pjesmi, u tom jednom uzdahu i u toj jednoj suzi. Magičnost koju nosim u sebi kao dar od Svevišnjeg".

* Da li i koliko Crnogorci razumiju sevdah i stičete li utisak da taj muzički pravac i dalje živi u Crnoj Gori, iako masovnost na nekim dešavanjima govori o popularnosti nekih drugih žanrova?"

"Postoji samo muzika, dobra i loša, ovu dobru dakako da razumiju i osjećaju ljudi koji puno toga jesu prošli, znaju, osjećaju i prepuštaju se. To je i dar slušanja koji nije svojstven svakome, jako puno upoznajem svakojakih ljudi, neki imaju duboku dušu stoljetnu, onu koja sama priča priče, a pak drugi je uopšte nemaju, prazna tijela koja ne osjećaju ništa.

Cilj nas umjetnika nije samo da stvaramo za ove koji će to predosjetiti i postati akteri naših pjesama koje ispjevavamo i pišemo, već i da oni koji su zamrlih osjećanja ponovno procvjetaju kao cvijet iz kamena. U to sam se u par navrata i uvjerio i lično i to je velika pobjeda, oživjeti nečiju dušu pjesmom".

* Kad ste se pojavili, s autentičnim stilom i izgledom, reakcije su bile od šoka zbog nečeg novog i posve drugačijeg do oduševljenja. Tradicionalni Balkan teško je u momentu mogao prihvatiti čovjeka u haljini. Koliko je u takvom okruženju bilo teško stvarati karijeru, ali i živjeti? I koliko se percepcija promijenila od tada do danas?

"Samo je stvar vašeg kvaliteta i istrajnosti, te dvije komponente prati hrabrost i jasan cilj i onda nemate distrakciju na nevažnom, izborio sam se za svoj status i prepoznatljivost i ljudi jako cijene moj izričaj i uspjehe i iskrenu posvećenost svemu što stvaram i načinima na koje donosim muziku. To je moja najveća nagrada, moji koncerti koji svaki za sebe je cjelina i punina i nešto posve nesvakidašnje".

* Što Vas inspiriše i u kojim trenucima najviše stvarate? Šta je to što bi trebalo da se poklopi da biste došli do onog što na kraju dođe do publike?

"Pjesme koje pišem i komponujem moraju mene najprije da opišu i dotaknu, da me potpuno uvjere i unesu u tu priču, da to bude i ispovjedno i tako nadahnuto emocijom da ti stihovi i melodije postanu dio vas i svakodnevice, inspiriše me sve što vidim i čujem, sve su to karike koje uvezujem, puno čitam i kupujem po antikvarnicama i svaki predmet koji sam pronašao u istima, pomogne mi pri realizaciji važne sudbine koju želim ispjevati i prenijeti dalje. Kao glasnik ljubavi koja ne poznaje vrijeme".

* Pandemija je skoro za nama. Koliko je taj period uticao na Vaše stvaralaštvo i kakvi su planovi za naredni period?

"Preživjeli smo i samo to je važno, ne osvrćem se, idem samo naprijed u nove pobjede, dokumentarac 'Maldita', španske Kanaki filmske produkcije prožet mojim stvaralaštvom u sevdahu i uticajem Sefarda na praizvor sevdalinke, osvojio je najveću nagradu - Zlatnu krunu na španskom festivalu Medina del Campo. Uspjeh uvijek dolazi kao nagrada ako vjerujete najprije vi u sebe, onda će to učiniti i drugi. Univerzum je na vašoj strani tek onda kad srcem neustrašivo i predano slijedite svoj put, tada je sve moguće".