TRAVANJ U BEOGRADU

Hrvati u Evropi, Srbi na Balkanu

Ni najbolji poznavaoci košarke nijesu mogli pretpostaviti da će Fajnal for ABA lige, koji je sinoć završen u Beogradu, osvojiti Cibona! Ta vijest za jugo-nostalgičare ne bi bila iznenađujuća, pošto su „vukovi sa Tuškanca“ 1980-ih dva puta bili evropski prvaci. Međutim, za mlađe poklonike košarke, svakako jeste. Ipak, od toga više fascinira što su dva hrvatska kluba, protiv najboljih srpskih timova, usred Beograda, izborili nastupe u Evroligi iduće sezone. Tako će ovaj četvrti mjesec 2014. u Kombank Areni na auto-putu Beograd-Zagreb, Crvena Zvezda i Partizan pamtiti kao hrvatski travanj u Beogradu, umjesto onog mnogo poznatijeg Čolićevog aprila.

Srpski timovi su svakako zasluženo bili favoriti za osvajanje ABA lige i ponovni nastup u najjačem košarškaškom takmičenju na Starom kontinentu, ne samo zbog toga što su ove godine igrali u Evroligi, već i zbog domaćeg terena na Fajnal foru i naravno i ipak boljih sastava. Ali, zna se da „boj ne bije svijetlo oružje....“

Cibona

Da ta poslovica i dalje važi u stvarnosti, nažalost po našeg trenera Dejana Radonjića, najbolje je osjetila Crvena Zvezda u četvrtak, kada je poražena od Cibone. Momčad Slavena Rimca iskoristila je strah kod igrača najboljeg tima iz ligaškog dijela takmičenja, i pobijedila je kada je bilo najpotrebnije, iako je tokom sezone oba puta izgubila od beogradskih „crveno-belih“. Tradicija, jačina tima, domaći teren bili su protiv „Cibosa“, ali povijest, dapače, uvijek pišu pobjednici.

To se upravo desilo i te večeri, kada su potpuni autsajderi trijumfovali protiv mnogo jačeg i skupljeg tima, ali zbog toga su mnogi ljudi zaljubljeni u sport - jer se, možda nigdje kao u toj sferi, ishod zna oteti očekivanju. Jedino u sportu, slabiji često dobija jačeg, a u košarci kao ni u jednoj drugoj disciplini, najviše do izražaja dolazi i mozak i srce (da ne kažem neki kolokvijalno mnogo slikovitiji izraz).

Iako je te večeri pred polufinalni okršaj titulu trenera godine dobio Radonjić, taj trofej je možda i prije turnira trebalo da pripadne Rimcu. Bivši plej hrvatske reprezentacije u debitantskoj sezoni na klupi Cibone suočio sa nevjerovatnim problemima. Tim koji je na startu imao odličan sastav, ostao je bez čak tri igrača iz prve petorke tokom sezone. Klub su zbog finansijskih problema napustili Stroberi, Žižić i Džening, a još ranije i prvi trener Neven Spahija. U takvoj situaciji Rimac se nadao da će Cibona izboriti opstanak, ali su njegovi momci, koji su ove godine primili samo tri plate, iznenadili sve. Za to najviše zasluga ima 19-godišnji Dario Šarić, koji je osvojio MVP titule i regularnog i finalnog dijela takmičenja. Hrvatski vunderkid je protiv Zvezde postigao 21 poen, četiri više nego njena čitava centarska linija (imao je i 15 skokova), a u sezoni, kao i na Fajnal foru, prosječno je bilježio dabl-dabl učinak. Balkan odavno ne pamti takav potencijal, a da li Hrvatska dobija novog Kukoča, igrača koji može da igra na nekoliko pozicija, pokazaće naredne godine.

Cedevita

Drugi tim iz Zagreba, Cedevita, na finalni je turnir stigao kao drugoplasirani, ali takođe kao i njihove komšije iz glavnog grada Hrvatske, nije bio favorit protiv Partizana. Ipak, momčad odličnog trenera, Jasmina Repeše u duel je ušla mnogo hrabrije od Vujoševićevih igrača, pa je u drugoj četvrtini vodila čak 16 razlike. Partizan je tu razliku brzo anulirao, prije svega zbog mnogo niže i brže petorke, a i zbog veće rotacije na spoljnim pozicijama.

Sredinom posljednje dionice meča činilo se da će Vujoševićev "parni valjak" slomiti otpor Cedevite, ali tada je zasijao još jedan „balkanski dragulj“, Jusuf Nurkić. Bosanac, zbog koga su u Beograd doputovali brojni NBA skauti; imao je vrlo bitne skokove u napadu, i poigravao se sa centarskom linijom koja u Partizanu tradicionalno najbolji dio tima. U egal završnici Hrvati su ipak imali mnogo više sreće, ali pokojni profesor Aca Nikolić, od koga su igru pod obručima učili mnogi sa ovih prostora, uvijek je govorio- kada se oslanjaš na sreću ne zaslužuješ da dobiješ! Što je tačno, ali takođe je i validna teza o zasluženoj sreći.

Cedevita je tu fortunu zaslužila svojim hrabrim nastupom na vrućem terenu, i toj trojki Nolana Smita u posljednjoj sekundi kao da je bilo suđeno da uđe.

Repešina momčad potrošila je te neracionalne kredite u polufinalu, a u  finalu nakon kojeg je bilo jasno da će Zagreb prvi put  dobiti šampiona ABA lige, otkad se igra to takmičenje, morala se uzdati u svoje kvalitete, prije nego u pomoć s neba. Zvuči nevjerovatno, ali Cibona ima pozitivan skor s Cedevitom, iako posljednje pomenuti klub ima mnogo više igrača u rotaciji i sigurno je najstabilniji finansijski od svih ekipa iz zemalja bivše Jugoslavije. Cibona će tako prvi put nakon sezone 2010/11 igrati u Evroligi, dok će Cedeviti to biti debitantski nastup, a Zagreb će, kao što su to ove godine imali samo Atina, Beograd i Istanbul, imati dvije evroligaške ekipe, potpuno zasluženo.

Zvezda i Partizan

Crvena Zvezda je u meč sa Cibonom ušla previše nervozno i važnost tog meča je uticala na to da njeni igrači tokom čitavog susreta budu u grču, što se najbolje vidi iz podatka da su pogodili samo dvije od šutnute 32 trojke. Kada ekipa tako nervozno odigra i ne zaslužuje da dobije utakmicu, iako su za to na kraju imali šanse koje opet zbog prevelike tenzije i neorganizovanosti nijesu iskoristili.

Kao i mnogo puta u prethodnim sezonima najvažnije titule izmiču Zvezdi, a da li će uspjeti da prekinu to prokletstvo znaće se, kao i obično, iduće sezone. Radonjić će, ako ostane na klupi nakon srpskog prvenstva, imati još jednu priliku za plasman u Evroligu nakon mnogo težih kvalifikacija, u kojoj će sigurno bar jedna, ako ne i više, ekipa biti jača od njegove.

Partizan je ove sezone bio „osakaćen“ učestalim povredama igrača, ali rijetko je Vujoševićev tim gubio mečeve u kojima je prestizao ozbiljnu razliku rivala, prije svega na domaćoj sceni. Te večeri su „crno-beli“ izgubili dobijenu utakmicu, jer na kraju meča nijesu igrali kao tim (imali su devet asistencija manje), već su rješenja tražili iz individualnih akcija, a u mnogo situacija napadi su završavani iz šuteva ili prodora jedan na pet, koje su završavali jedan stari i jedan mladi as, Pavlović i Bodganović.

April je bio srećan mjesec za Partizan, i najvažnije pobjede u istoriji kluba zabilježene su u tom mjesecu. Zanimljivo je da su titulu evropskog šampiona „crno-beli“ osvojili u aprilu u Istanbulu, trojkom Saše Đorđevića u posljednjoj sekundi, a prije četiri godine, trijumfovali su u finalu ABA lige protiv Cibone u Zagrebu, nevjerovatnom trojkom Dušana Kecmana preko čitavog terena. Ovog puta su osjetili kako boli poraz u posljednjoj sekundi, ali su sami krivi za to, i iduću godinu će biti prvi put bez Evrolige poslije 13 godina, a kao utjeha im ostaje Uleb kup.

Hrvati su dakle zasluženo ponovo u Evropi, a Srbi ostaju na Balkanu. Povijest se ponavlja.

Borislav Višnjić