[ Izvor: rtcg.me ]

HUMANA EDIT

Sirijskoj porodici pružila dom

Sirijskoj porodici s petoro djece koja se bježeći od rata zaputila ka Evropi, kuća Bele i Edit Šelken nakratko je postala novi dom. Tu su pronašli ono što im je ostalo samo u sjećanju – spokoj iz sada porušenog doma u Damasku.

Kuća Šelkenovih nalazi se u kelebijskoj šumi u blizni graničnog prelaza između Srbije i Mađarske.

To je ujedno i posljednje mjesto odluke da li će migranti na balkanskoj ruti nastaviti dalje prema Evropskoj uniji (EU) i započeti novi život.

I dok će kelebijsku šumu mnogi pamtiti kao mjesto gdje su ostali "zaglavljeni", jer im mađarske vlasti nijesu dozvolile prelaz preko granice, sirijskoj porodici će ostati u sjećanju po sedamdesettrogodišnjoj Edit i njenom suprugu Beli.

Šelkenove je ovog mjeseca posjetila ekipa novinara regionalnih javnih servisa, u okviru balkanske ture “Putevima migranata”, koju je organizovao njemački Dojče Vele.

Osim novinarima, vrata svog doma otvorili su migrantima. Na putu od beznađa do novog života, vraćali su im vjeru u humanost i dobre ljude.

Nesebično su Bele i Edit sa njima dijelili sve što su imali. Ljubav i pažnju najviše. Nijesu marili ni za poprijeke poglede komšija, kojima nije bilo drago što im se po komšiluku "motaju tamo neki Arapi".

A sve je počelo kad je Bela primio 24-godišnjeg migranta iz Sirije.

“Bila sam u sobi kad je moj muž došao i rekao mi da je pustio mladića iz Sirije da se istušira. Kroz šalu sam mu rekla: ‘Neka si, imamo dosta vode’. Tako smo se i upoznali. Nakon tuširanja je otišao”, priča nam Edit.

Poslije dva dana vratio se s jednim mladićem, tražeći da i njemu dozvole da se istušira. Da bi mogli da se okupaju kad god požele, Bela je u dvorištu postavio montažni tuš.

Iako im je u komunikaciji jezik bio najveća prepreka, uspjevali su da se sporazumiju – malo na engleskom, malo na njemačkom, ali i gestikulirajući rukama.

“Pitala sam ga za familiju. Kaže: ‘Petoro djece’. Pomislih u sebi šta će siroti ljudi, kako će se snaći…I onda sam mu rekla da bih voljela da dovede ženu i djecu. Kad su došli, izljubili smo se kao da se znamo sto godina”, priča Edit, ne skrivajući ogromnu ljubav prema njima.

Tada je skroman dom Šelkenovih, okružen zelenilom, Sirijcima postao privremena oaza mira.

Vremenom su ih mnogo zavoljeli. U Edit i Belu su imali veliko povjerenje, a gospođa Šelken je posebno bila srećna kad su je zvali “Mama”. Pomagala im je oko kupanja, a veš mašina je tih dana “radila non-stop”.

“Njihova kuća u Siriji je porušena. Nemaju ništa pod milim bogom. Jako su kulturni, divni i obrazovani ljudi. Čisti kao biseri”, kaže Edit, ne uspijevajući da zadrži suze.

Osim zajedničkih fotografija, razmijenili su poklone, kako bi jedni drugima ostali u sjećanju. Poklonila im je čašu s motivima Subotice, a za uzvrat je dobila zvijezdu, koja u kući zauzima posebno mjesto.

Za vrijeme našeg razgovora, zvijezda je bila u njenim rukama, a sjetni pogled prema njoj svjedočio je o nostalgiji za vremenom koje su proveli zajedno.

Ispričala nam je i da su braća čovjeka kojem su otvorili vrata svog doma ugledni ljekari u Evropi. Jedan je hirurg u Londonu, a druga dvojica rade kao doktori u Njemačkoj. Sve ih je ista muka natjerala da napuste Siriju i bolji život potraže negdje u Evropi.

Vodili su ih, kaže, i na Palićko jezero. A sve s namjerom da makar na tren zaborave ratne strahote koje su preživjeli.

Iako su pomogli ljudima u nevolji, takav gest nije naišao na odobravanje susjeda. Umjesto podrške, dobili su osudu komšiluka.

“Puno njih me osudilo što sam primila ove ljude. Nijesu odobravali moj postupak. Jednom me pozvala komšinica i rekla da se tuda šetaju neki Arapi. Ja sam joj na to rekla: ‘Ako su to moji Arapi, onda nema razloga da se plašiš’. Čula sam zaista da je puno komšija bilo protiv ovog što sam uradila. Meni, međutim, vjera i nacija nijesu važni, pa me nije ni zanimalo ko šta misli”, navodi ona.

Kako je sirijskoj porodici Kelebija, na putu do Njemačke, bila samo usputna stanica, došao je i dan kad su morali nastaviti dalje preko granice. Edit kaže da su rastanak teško podnijeli.

“Svaki dan smo čekali da nam se jave. Nijesmo mogli da spavamo dok nijesu stigli u Njemačku. Bila sam presrećna kad sam čula da su dobro. Kazali su i da im tamo nije tako dobro, i da su Srbi divni ljudi”, kaže Edit.

Šalkenove smo, nakon što su nas ljubazno ugostili, ostavili u nadi da će se sa sirijskom porodicom ponovo sresti. Do tada, komuniciraće putem društvenih mreža, a zajedničke fotografije, koje su i sa nama podijelili, popunjavaće prazninu u njihovim srcima.

Igor PEJOVIĆ