[ Objavila B.B. ]

MOJKOVAČKA LEGENDA

Vojova čarobna moć šaha

Iako duboko u devetoj deceniji života, Vojo Ćorić iz mojkovačkih Žari, šahovska legenda sa bezbroj šahovskih pobjeda i priznanja, još uvijek samouvjereno drži svoju stranu šahovske table i predstavlja ozbiljnu prijetnju protivnicima.

"Šah sam naučio u svojoj devetoj godini negdje 1967-8. godine, kada je jedan moj bliski rođak došao iz zarobljeništva u Njemačkoj i donio šah koji je u to vrijeme bio prava atrakcija u čitavom kraju. Mi djeca mogli smo samo da gledamo sa strane, jer je tada to bila igra samo za odrasle. Bilo mi je jako žao što se nijesam mogao naći sa jedne od strana šahovske teble, pa sam došao na ideju da od kartonske kutije napravimo šahovsku tablu. Tako smo ja i moji drugari na parčetu kartona iscrtali polja, jedna posjenčili tušem, dok su ona druga ostala bijela. Od kartona smo uradili i figure i tako igrali nekoliko godina sve dok u selo nije došao novi učitelj, Dragoje Bogavac. Bio je jako strog, ali je volio i igrao šah. Igrao sam sa učiteljem, dešavalo se i da ga dobijem, pogotovo nakon završetka osmoljetke kada sam se oslobodio treme pred njim. Nekad bi se moj učitelj toliko iznervirao da bi sve figure razbacao po kući", priča čika Vojo, očigledno ponosan na svoju šahovsku prošlost i sadašnjost.

Nakon završene šumarske škole i odsluženog vojnog roka, Vojo je u Mojkovcu osnovao Šahovski klub "Brskovo", zajedno sa učiteljima Dragojem Bogavcem i Blažom Rakovićem.

Kao i svi početnici, pogotovo u to vrijeme, Klub nije imao novca, pa su šahisti često izostajali sa raznih takmičenja, gdje su mogli da uče i da se usavršavaju.

"Bio sam jedanaest puta prvak Mojkovca, gdje su dolazili i velemajstori poput Svetozara Gligorića, koji je najmanje 13 puta bio u našem gradu. I tu legendu šaha, prvaka velike Jugoslavije, jedanput sam dobio, što je bilo iznenađujuće i o čemu su pisale tadašnje novine. U početku je 'Brskovo' okupljalo između 30 i 40 članova, a o organizaciji Kluba uspješno se starao jedan Vuković sa Žabljaka, takođe veliki zaljubljenik u ovu igru. Učestovali smo na kup takmičenjima i redovnim prvenstvima, gdje smo imali zapažene rezultate. Bili smo polufinalisti Kupa Crne Gore, a tada se kup, koliko se sjećam, zvao Kup Maršala Tita. I dan danas taj klub postoji i radi. Sada se takmičimo u Prvoj crnogorskoj ligi", priča Vojo.

Učestovali su, kako kaže, i na MOSI igrama, tada najmasovnijim amaterskim igrama u Jugoslaviji, gdje su za protivnike imali najbolje šahiste iz Crne Gore, Srbije i BiH.

"Sjećam se da sam 1978. godine u Priboju igrao na prvoj tabli za ekipu Mojkovca. Igralo se devet kola, po švajcarskom sistemu, kojom prilikom sam dobio šest partija dok sam tri remizirao, što je bio moj najbolji rezultat na takmičenjima. Tako je bilo iako je na suprotnoj strani imalo i internacionalnih majstora, među kojima i trostruki prvak Srbije Urošević sa kojim sam već dobijenu partiju remizirao, na njegov zahtjev. Među 28 ekipa osvojili smo bronzanu medalju, nakon čega sam se okitio i titulom majstorskog kandidata", sjeća se Ćorić.

Slaže se mojkovački šahovski majstor da svojem i danas krepkom duhu i dobrom zdravlju zahvalnost duguje i šahovskoj ljubavi. Kako kaže, svaki intelektualni posao jača i čuva memoriju.

"Čini mi se da ta ljubav, ta tabla sa figurama uvijek spremna na stolu u mojoj kući, ima čarobnu moć i odbija svaku brigu, svaku muku, svaku boljku od mene. Kad nemam s kim, budući da sam poodavno iz Mojkovca prešao u rodne Žari, tada za protivnika imam kompjuter. A kad ne igram šah, uživam u prirodi i radu na imanju, što me takođe čini sretnim i zadovoljnim" priča Vojo Ćorić svoju priču, dok uspješno prkosi godinama, očigledno uživajući u ovoj intelektualnoj drevnoj igri i u svojim živopisnim Žarima.

Vukoman Kljajević, Radio Crne Gore