Žabljak
Oblačno
9.8 °C
Pljevlja
Umjereno oblačno
13.4 °C
Herceg Novi
Vedro
27.9 °C
Nikšić
Vedro
16.7 °C
Cetinje
Pretežno oblačno
26.9 °C
Bar
Vedro
25.3 °C
Podgorica
Vedro
23.4 °C
Ulcinj
Pretežno oblačno
26.8 °C
Kolašin
Umjereno oblačno
14.4 °C

Izoštreno

23. 07. 2020. 14:11   >>  14:08 2

GORAN SEKULOVIĆ

Mjesto Boga i religije u moralnim shvatanjima Marka Miljanova

Da bi se došlo do najvišeg dobra, tj. u krajnjoj instanci do carstva božijeg, neophodno je uz moral imati u vidu i religiju. Marko kad govori o moralnim radnjama, tj. uz moralne kategorije i čojstvo i dobročinstvo, uvijek spominje i vrijednost hrišćanstva i vjere, odnosno Božije biće, Božanstvo kao najviše dobro i hrišćansku dužnost. Iz njih proizilazi i dužnost i obaveza, odgovornost i zadaća da i čovjek postupa uvijek kao umno, pravedno i moralno biće. Sve to jer je biće slobode, kao što i Bog postupa iz slobode i opštečovječanskih dužnosti i obaveza. Ili, kako kaže Kant, tek uz Boga čovjekov kauzalitet je slobodan. To isto smatra i Marko i po njemu čovjek je obavezan da u duhu kategoričkih imperativa – u skladu sa ovim (Božijim!) temeljnim uzrokom i stanjem svoje slobodne volje koja mu omogućuje izbor između moralnog dobra i zla – dosljedno i odgovorno, krajnje ozbiljno, disciplinovano i svakodnevno vrši svoju moralnu i „rišćansku” dužnost čojstva i dobročinstva.

Piše: Dr Goran Sekulović

Religija je za Kanta „spoznaja svih naših dužnosti kao božjih zapovesti” („Religija unutar granica čistog uma”, str. 137). Kant racionalitetom, umom, savješću, moralom i etikom govori o vjeri i Bogu, kao i Jovan Stefanović Baljević, Njegoš, Marko Miljanov, Jovan Džon Plamenac i ostali najistaknutiji predstavnici crnogorske filozofije i etike. „Tvrdnja da mi osećamoneposredni božanski uticaj kao takav je samoprotivrečna, jer ideja boga leži jedino u umu.” („Spor između fakulteta”). Kant piše da pojam o religiji „…je…čoveku samo princip prosuđivanja svih svojih dužnosti kao božjih zapovesti.” („Metafizika morala”, „Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića”, Sremski Karlovci – Novi Sad, 1993. g., str. 240). Princip prosuđivanja kao moralni zakon, pokazuje da kod Kanta kao i kod Marka i drugih predstavnika crnogorske filozofije, etika posreduje u shvatanju vjere, tj. da ona ima prioritet u viđenju, objašnjavanju, prihvatanju i praktikovanju vjere i religije.

Etika i moral posreduju ne samo u pitanjima vjere i religije već i u svim drugim sferama bitka. Ljudska stvarnost se ne može parcelisati već se mora uzimati cjelovito i svestrano, sa središnjom osom nekog fenomena oko koga se nalaze svi njegovi drugi aspekti. Na ovaj način postoji i funkcioniše i svaki pogled na svijet određenog naroda, populusa, zajednice, društva, države. U osnovi je iste vrste i istog porijekla jedan jedinstveni etički, moralni, ljudski, društveni, socijalni, etničko-narodno-nacionalni, istorijski, vjerski i religiozni tip čovjeka. U monografiji „Čojstvo i junaštvo starih Crnogoraca”, njemački čuveni slavista i naučnik Gerhard Gezeman upoređuje životni stil u Indiji i Crnoj Gori i iznosi razmišljanje jednog mladog indijskog doktora psihologije. Gezeman piše: „Sjedio sam tako jednom uz čaj s jednim mladim indijskim doktorom psihologije. Govorilo se o indijskoj umjetnosti. Navaljivali smo na njega da nam pruži što više obavještenja o ovom tuđem svetu. Svesni svoje nemoći da ga u razgledanju pratimo, najzad smo ga zapitali da li razume evropsku umjetnost. Odgovorio je, očigledno se trudeći da ne uvrijedi: ‘Ne znam da li razumijem evropsku umjetnost, ali šta stvarno ne razumijem to su evropski razgovori o umjetnosti… Mislim da postoji samo jedna umjetnost: ona koja ljude čini boljim. Sve drugo je suvišno, štetno, rđavo, ružno. Ovi duborezi ovde sa likovima strašnih Bogova za vas su možda neumjetnički, nelijepi, ali ja mislim da nema ni jednog među njima koji kod našeg naroda ne ispunjava svoju svrhu, da posmatrača primakne bliže božanstvu, tj. istini i pravdi, tj. da ga učini boljim, da ga podstakne da oseća moć blaženstva, pa bilo to i samo u stravi… ne mogu bolje da se izrazim. ’ Ovaj čovjek je bio religiozan, ali ne kao individua, već kao produkt jednog karakterološki i sociološki jasno određenog društva: religiozne narodne zajednice Hindusa, koja ovaj ljudski i socijalni tip, religiozni tip čovjeka, odgaja kroz više hiljada godina, u svesnoj suprotnosti prema onim narodnim zajednicama koje izgrađuju drugi socijalni i ljudski tip.” (podv. G. S.)

I Crnogorci su vjekovima živjeli i stvarali, razmišljali i bivstvovali skoro isključivo pod sloganom: ne obrukati se, biti bolji, i od drugih i od sebe, biti, dakle, bolji i junak, ali i bolji čovjek, biti bliži istini i pravdi, dobru i poštenju, a dalji od zla i nevaljalstva, kako bi rekao Marko, pokazati se na djelu kao dobar junak i dobar čovjek, biti stalno, svakim danom sve bolji i bolji samo u jednom jedinom moralnom sudu crnogorskog identiteta: u junaštvu i čojstvu. Jer je i Bog apsolutno dobar i na strani istine, junaštva, čojstva, poštenja, dobročinstva i pravde. Moralni sud crnogorskog identiteta nije arhaičnog, prevaziđenog, empirijskog, materijalnog, kratkotrajnog, efemernog, već savremenog, živog, suštinskog, idealnog, vječnog, duhovnog, standardnog karaktera. On je sadržavao i sadrži cijeli jedan univerzum, cijeli jedna kosmos etičkih pravila koja su za Crnogorce imala i imaju u biti ontološki status i značenje, moć najpresudnijeg i najmoćnijeg egzistencijalnog ocjenjivača i usmjerivača njihovih života, smisla i cilja bivstvovanja i sudbine. U ovom smislu i za Crnogorce postoji „samo jedna umjetnost”, odnosno samo jedna nauka, samo jedna istorija, samo jedna etika, samo jedna filozofija, samo jedan pogled na svijet i život. „Sve drugo je suvišno, štetno, rđavo, ružno”. Na ovom toliko puta ośedočenom i najdubljem crnogorskom istorijskom i duhovnom tragu mitropolit Crnogorske pravoslavne crkve vladika Mihailo kaže: „Mi želimo da razvijemo moć ljubavi za druge kao i za sebe. U našoj religiji čovjek želi da dostigne najveću snagu a ne najveću bespomoćnost. Preovlađujuće raspoloženje je životna radost…Naša religija je usmjerena na čovjeka i njegove snage. To je učenje Isusa, Isaije. Kasnije je to prihvatio Spinoza. Čovjek mora da razvija moć uma da bi shvatio koliko je povezan sa drugim ljudima…Čovjek koji ima um je nezavistan i ima integritet…Crnogorska pravoslavna crkva nije samo nacionalna. Zapravo, ona je transnacionalna, jer u njoj svoje mjesto nalaze svi narodi i nacije u Crnoj Gori.”

Marko nije zagovornik teorije krvi i tla, etnocentrizma, etnofilstva ili pak vjerskog fundamentalizma. Upravo suprotno! Za njega postoji samo etnos etosa, morala i soja, sojluka ili pak samo etnos nemorala, amorala i nesoja, nesojluka. Suština religije za Marka je etika, ovozemaljski ljudski činovi i djela dobra, a ne neka onostrana apstraktna sila koja gospodari nad čovjekom i s kojom čovjek nema nikakvog kontakta, niti ontološki može da ima, već je otuđena čovjeku i njegovom životu, radu i svrsi njegovog postojanja. Cilj i svrha čovjekovog bivstvovanja je u ovostranom životu i na Zemlji, poručuje Marko. Takvo učenje o vjeri i religiji i pogled na njih, dakle posredstvom etika i morala i stavljanjem vjere u funkciji opšteg i univerzalnog dobra za sve ljude i narode, bez obzira na njihovo porijeklo i čak bez obzira i na ispovijedanje određene pozitivne i konkretne religije, karakteristično je za sve crnogorske autore, ili barem za ogromnu većinu (u svakom slučaju za sve one koji prihvataju autentični i osobiti, posebni i originalni crnogorski duh i pogled na svijet, te Crnogorce u etničkom smislu kao poseban narod-naciju), a neizostavno i apsolutno, izrazito i svakako sigurno za trojicu crnogorskih autora i pisaca-filozofa čije djelo je pionirsko i utemeljujuće za crnogorsku nacionalnu filozofsku misao koja je po svom sadržaju i značenju, obuhvatu i vrijednosti univerzalnog, nadnacionalnog, opštečovječanskog i kosmopolitskog karaktera – Jovana Stefanovića Baljevića, Njegoša i Marka Miljanova.

U jednom od primjera čojstva i junaštva, hrabra majka Neda, žena Đura Martinova s Meduna, a kćer Stevana Krkelina iz Lutova, pošto su joj od četiri sina dva nastradala u jednom boju s Turcima, rekla je: „S turskom pogibijom svi da te mi poginut’, ka da bi mi se posvetili!” U crnogorskoj etici i vjeri – osim naravno izuzetno poštovanih i opšteprihvaćenih, ne samo kod Crnogoraca već i kod drugih naroda i vjera, narodnih, crnogorskih svetaca, svetaca Crnogorske pravoslavne oslobodilačke i humanističke, u osnovi ekumenske, transnacionalne i kosmopolitske crkve – sveci nijesu apstraktni crkveni i vjerski svjetitelji i religiozni velikodostojnici iz knjiških kanona, apstraktni i običnom narodu tuđi i neshvatljivi. Crnogorci uvijek daju prioritet poštovanju svetog rada junaka i čojstvenika u odnosu na knjiške, liturgijske i kanonske – u osnovi tuđe, tj. koji ne pripadaju samom narodnom vjerskom crnogorskom biću – crkvene i religiozne svece.

Marko kao tipični predstavnik i crnogorske vjere i crnogorskog morala, mnogo više cijeni prave, istinske svece, ljude od krvi i mesa, etičke i moralne ljude, kojima hrabrost, čojstvo i dobročinstvo daju epitet i zvanje pravog, praktično živog sveca i ljudskog, pa samim tim i božijeg velikodostojnika, uzvanika i uglednika. To su časni i odvažni crnogorski vitezovi, ali i svi hrabri vitezovi iz drugih naroda i vjerskih populacija, samo ako mogu nositi dostojanstveno i časno, odvažno i viteško ime dobrog čovjeka i čovjeka od soja, ugleda i (samo)poštovanja. Ako sam sebe poštuje, svaki moralni i časni čovjek biće poštovan i od drugih ljudi.

Novovjekovna evropska filozofska nit promišljanja Boga vodi porijeklo iz antike. I poput Sokratovog shvatanja Boga kao ideala i garanta čovjekove moralnosti, i Jovan Baljević (Viđeti u mojoj knjizi „Trpeljivost – plata ljudskosti; O Jovanu Baljeviću, prvom Crnogorcu doktoru filozofije 1728–1769”, DANU, Podgorica, 2015), Njegoš (Viđeti u mojoj knjizi „Njegoš naš nasušni”, Nacionalna biblioteka „Đurđe Crnojević”, Cetinje, 2015) i Marko kao najizrazitiji predstavnici prvih etičkih učenja u okviru crnogorske filozofije, pokazuju sličan odnos prema Bogu.

„Svoju veru u božanstvo Sokrat motiviše sasvim na originalan način, sasvim teleološki: već svrhovita udešenost ne samo celog vaseljenskoga sklada nego i ljudskog organizma ukazuje na egzistenciju božanstva kao svemirskoga uma, koji sve vidi i sve čuje, koji stvara i održava sklad u svetu, i koji je izvor sve dobrote i lepote…U svakom slučaju bogovi su za njega predstavnici, uzori i zaštitnici moralnih sila.”(Miloš N. Đurić: „Istorija helenske etike”, BIGZ, Beograd, 1976. g., str. 262)

Njegoševo i Markovo shvatanje Boga ima u osnovi antički koncept: Bog je beskonačni i bezgranični, svemoćni, svemogući i sveznajući stvoritelj svega što postoji i opstoji kao takvo i izvor sve dobrote i harmonije u svijetu i samim tim on je najviše dobro. Kao i Njegoš, ni Marko nije nikakav zatucani konfesionalni vjernik iliti ograničeni bogoljubac, nije religijski fanatik niti vjerski ostrašćenik. Za njega je najbolja vjera ne u usko-konfesionalnom i čak ne u religijskom smislu u cjelini, već vjera u smislu čojstva, savjesti, moralno ispravnog mišljenja, suda, vjerovanja, ponašanja… Jednom riječju etike, odnosno vjere ili nevjere, dobra ili zla, čojstva ili nečojstva, patriotizma ili izdaje. Ovo je bit crnogorskog pogleda na svijet i crnogorske filozofije, primat etičkog i slobodoljubivog odnosa prema čovjeku i osjećanja svijeta, te direktan, neposredan odnos prema Bogu i podređenost vjere i religije moralu i etici, tj. vrhovnim načelima ljudskosti i časti, čovjekove savjesti, pravde, istine, poštenja, dostojanstva i slobode. ''...Bog nas znade, a mi sebe znamo, / više nama ne treba poznanstva.'' (P. II P. Njegoš: ’’Šćepan Mali’’)

Po Kantu tek uz pomoć Boga, odnosno pristanak i odobrenje Boga kao stvoritelja čovjekovog inteligibilnog, prauzornog, a ne empirijskog svijeta, čovjekova volja, odnosno čovjekov moralni zakon može doći do slobode. U suštini isto shvatanje Boga u Kantovom teorijskom objašnjenju kao najvišeg dobra, postoji i u crnogorskoj etici i religiji. Potpuna primjerenost volje moralnom zakonu jeste svetost, savršenstvo. Za umno a konačno biće mogućan je samo progres u beskonačnost, od nižih ka višim stepenima moralnog savršenstva.

Čitavi lanac pojava u fenomenalnom svijetu, s obzirom na sve ono čega se može ticati moralni zakon, zavisi od spontanosti subjekta kao stvari same po sebi. Bog stvara samo stvari po sebi, a ne predmete kao pojave. Bog je stvoritelj inteligibilnog, a ne senzibilnog svijeta. Ako se za bića u čulnom svijetu kažu da su stvorena, onda se misli o njima kao noumenima. Pojam stvaranja ne pripada čulnom načinu predstavljanja egzistencije i kauzalitetu, već se može odnositi samo na noumene. I zato bog i ne može biti odgovoran za dešavanja u čulnom, pojavnom svijetu, jer i ne proizvodi, odnosno ne stvara radnje kao pojave, već samo i isključivo stvari po sebi, tj. noumene. Najviše dobro u svijetu je moguće pretpostaviti samo ako postoji Bog kao prvi i apsolutni uzrok svijeta. „Prema tome, postulat mogućnosti najvišeg izvedenog dobra (najboljeg svijeta), istovremeno je postulat stvarnosti najvišeg iskonskog dobra, naime egzistencije Boga.”

Marko ne govori o vjerskoj već upravo takođe prevashodno kao Kant o moralnoj besmrtnosti kao dužnosti i obavezi čovjeka kao umnog ljudskog bića. Puno je misli i primjera u crnogorskom etičkom pogledu na svijet koji o tome govore. Sveti Petar Cetinjski ističe da „lako je živjeti za života, teško je živjeti poslije smrti”. Sloboda je neizostavni uslov ove moralne besmrtnosti, a svrha života je ispunjenje najviših ideala ljudskosti. Kant piše da je „sloboda smisao čovjekov od postojanja. Sloboda je izbor u stvarima između dobra i zla”, a Njegoš da „Crnogorac kad izgubi slobodu i nezavisnost on više svoj život ne iščitava ni u što”; „Zasja sveta carica sloboda”; „Da se junački amanet očuva / divno ime i sveta sloboda”; „Neka bude borba neprestana”; „Grob je častan, život vječan / život sraman, grob vječiti”; „Svak je rođen da po jednom umre / čast i bruka žive dovijeka”; „Do poštenja sve je mrtvo / ono živi vjekovječno”; „Za poštenje umiru junaci. Upravo čovjek onda i pogine, čest i poštenje njegovo kad mu se oduzme”; „Blago tome ko dovijek živi / imao se rašta i roditi”.

Iz moralnog učenja, tj. iz književnog i filozofskog djela Marka Miljanova, proizilazi nesumnjivo da mu je dobročinstvo bilo presudno, i da je po tome određivao svačiju vrijednost, vrijednost svakog pojedinca, pa samim tim i da li je on dobar ili nije dobar čovjek. Kriterijum, dakle, nije bio koje je religije koji pojedinac. U ovom smislu može se reći da je Marko – isto kao i neki drugi crnogorski etičari i filozofi, npr. Volterov savremenik Jovan Baljević, zatim Njegoš, Milan F. Rakočević… – deist, te da je u biti blagonaklon prema svakoj religiji. Dakle, on je imao svijest i stav da je svaka religija podnošljiva, dobra i čovjeku korisna ako je okrenuta dobročinstvu, istini, pravdi, poštenju i čojstvu, kako ona kojoj dotični čovjek pripada, tako i svaka druga vjerska zajednica.

Dakle, dobar je „vjernik” i „u redu” je svaki inovjernik, samo ako je on, tj. onaj ko je iz te „strane” religije i ko je njen član/pripadnik/nosilac, čestit, častan i dobru okrenut pojedinac. Čovjek koji je takve poruke poslao svojim književnim djelom, kao što je to učinio Marko, nije suštinski mogao da preferira niti jednu religiju posebno i da je stavlja ispred drugih religija po vrijednosti i značaju. Svaka je, dakle, religija dobra ako je dobar čovjek koji je ispovijeda, odnosno ako je dobar čovjek koji pripada toj određenoj vjeri i religiji po rođenjem i kulturološkoj i etničkoj, nacionalnoj i narodnoj pripadnosti. A vidimo iz Markovih primjera da dobrih ljudi ima u svim etnosima, vjerama i kulturama, što znači da su sve vjere vrijedne i da nijedna nije sama po sebi, izvorno, suprotna humanističkim i etičkim načelima, načelima dobročinstva i čojstva kao njihovoj suštini. Samim tim to znači i da je svaka religija dobra, budući da ne onemogućava da se svaki pojedinac u okviru konfesije kojoj pripada ponaša na način koji to zahtijeva od čovjeka ako želi da doista bude slobodan čovjek i da ima pravo da nosi to ime i sve vrijednosti, osobine i odlike koje čovjek kao čovjek zahtijeva i prinadležuje, potrebuje i ispunjava.

O Njegoševom i crnogorskom shvatanju vjere i Boga, književnik i akademik Žarko Đurović piše: „Bog je zamijenjen čovjekovom slobodom. To je ono veličanstveno što se zanemaruje. Religija hoće poslušnost i pokajnost, dok Njegoš traži borbu i slobodu u najpunijem značenju. Nema oprosta ako se na čovjeka nasrne alom i zjalom: Udri vraga, ne ostav mu traga. Čovjekova muka rodila se prije religije. Religija će zauvijek ostati njen hromi pratilac. Njegoš pomjera vjeru u stranu zarad potreba zemlje i slobode. To se vidi iz brojnih primjera, posebno iz grandioznog lika igumana Stefana. On jeste pozivom otjelovljenje vjere, ali ga Njegoš daje u poziciji narušavanja strogih hrišćanskih normi. Pa i primjer Svetog Petra Cetinjskog u mnogo čemu je poučan. Učestvovanjem u bitkama mirovalo je mitropolitsko zvanje. Nužda je to uslovila, a mi moramo razumjeti nuždu, jer je sloboda najsvetija stvar. Ili tačnije rečeno: vjera je sakata bez slobode! Shvatimo otuda gest crnogorskih sveštenika što su masovno učestvovali u bitkama s Turcima. Krst je zamijenjen jataganom, sve dok turska oluja ne prođe. To je svjetski fenomen. Nužda mijenja pravila života. Njegoš ośeća bilo narodne muke, pa će, ne jednom, okrenuti leđa religijskim opsesijama: Ove gore ne trpe regule.” (MATICA, jesen 2013.g., www. maticacrnogorska.me).

Marko o religiji, vjeri i crkvi – kao i drugi predstavnici crnogorske etičke i filozofske misli, a posebno Njegoš – govori sa filozofske pozicije, sa pozicije morala, etike, sa pozicije dobročinstva. Iz sljedeće anegdote o Miljanu Vukovu Vešoviću a koja je sa Markom u vezi, vidi se ne samo ljudski i karakterni profil dvojice vojvoda, već i stvarni odnos Crnogoraca prema ovozemaljskim i onostranim fenomenima, tj. prema moralu i religiji. Iz sadržaja ove anegdote jasan je i očigledan primat morala i etike nad vjerom i crkvom u okviru crnogorskog filozofskog pogleda na svijet. Crnogorci su davali uvijek prednost zbiljskim svecima, mudrim i velikim ljudima, junacima punim čojstva i dobročinstva, u odnosu na crkvene velikodostojnike, što nikako ne znači da nijesu poštovali vjeru i crkvu, ali su prema njima uvijek imali određene ganice i oganičenja kojima nijesu dozvoljavali da marginalizuju velika i prava djela junaka i časnih ljudi, živih svetitelja kojima je, prije svega, bila na umu čestitost, hrabrost, ukupna moralnost, dobrobit i sloboda naroda, za što su etička i viteška djela bila osnova. O religiji svi crnogorski filozofi – počev od Baljevića, preko Njegoša (koji je pisao: „Jerbo sreće u narodu nije/kojim kapa rukovodi crna”) i Marka Miljanova, Milana Rakočevića i Plamenca, pa sve do savremenih autora – govore sa filozofske pozicije, sa pozicije morala i etike, sa pozicije dobročinstva i čojstva, pojma i vrijednosti dobra, istine, pravde (pravednosti) i savjesti. I iz ovog primjera se vidi da Crnogorci nijesu bili vjerski fanatici niti su davali veliko poštovanje crkvenim i religioznim velikodostojnicima. Uvijek su davali prednost dobrim, čojstvenim i časnim ljudima, dobročiniteljima i junacima, pravim narodnim vitezovima i moralnim uzorima, nad apstraktnim, dalekim, neživotnim, otuđenim, lažnim i licemjernim vjerskim pravilima i kanonima.

Anegdota glasi: „Pored svega što se zna koliko je vojvodu Miljana Vukova Vešovića cijenio vojvoda Marko Miljanov, kada ga je Bećo Nikolin Popović, na jednom sjedniku Kuča, upitao:
– Vojvoda, da te nešto pitam, da mi pravo kažeš? Samo, nemoj se ljutiti!
– Ela, Bećo, samo znam da nećeš nešto pametno progovoriti!
– Obraza mi, ima li boljega Crnogorca u Crnoj Gori od tebe? – Eto, Bećo, bogme sam zna da nećeš ništa mudro reć! Kako nema, jadan ne bio!? Mnogo ih je. Ne bih ih mogao pobrojati za tri dana.
– Kaži nam bar jednoga, jer mi mislimo da nema od tebe boljega.
– E, ima! Jednoga ću ti kazat, ma nemoj za više pitat.
– Ko je taj?
– To je vojvoda Miljan Vukov. A da je on bolji čovjek i junak od mene, kazaću ti primjerom, da ne bi mislio da pričam napamet. Evo kako: javim ja vojvodi Miljanu u Lijevoj Rijeci da ću prve nedjelje doći kod njega, na razgovoru. U nedjelju, kad sam se pojavio sa pratnjom na pomolu Lijeve Rijeke, na zvano mjesto Pogane međe, Miljan me vidio, pa je dozva popa Pera Ivanovića, i reka mu: „Pope, naredi da zvono na crkvu bije!”
Pop, začuđen, upita:
– A zašto, vojvoda?
– Dolazi vojvoda Marko, pa da se oglasi njegov dolazak.
– Pa, ako dolazi vojvoda Marko, ne dolazi vladika, gospodine vojvoda – odgovori pop.
– Naredi neka zvone – reče Miljan – pa kad dođe vladika, uzećemo jedan čaktar sa dobra ovna, i objavićemo njegov dolazak.
Popo je morao, i naredio je te je zvono zazvonilo.
– Bećo, ovo je dokaz da je Miljan bolji čovjek od mene. Jer, da se bojao njegovoj časti i čojstvu, nikada mi takav doček ne bi priredio – reče Marko.”

Komentari 2

ostavi komentar

Ostavi komentar

Pravila komentarisanja sadržaja Portala RTCG
Poštujući načelo demokratičnosti, kao i pravo građana da slobodno i kritički iznose mišljenje o pojavama, procesima, događajima i ličnostima, u cilju razvijanja kulture javnog dijaloga, na Portalu nijesu dozvoljeni komentari koji vrijeđaju dostojanstvo ličnosti ili sadrže prijetnje, govor mržnje, neprovjerene optužbe, kao i rasističke poruke. Nijesu dozvoljeni ni komentari kojima se narušava nacionalna, vjerska i rodna ravnopravnost ili podstiče mržnja prema LGBT populaciji. Neće biti objavljeni ni komentari pisani velikim slovima i obimni "copy/paste" sadrzaji knjiga i publikacija.Zadržavamo pravo kraćenja komentara.

Da biste komentarisali vijesti pod vašim imenom

Ulogujte se

Novo