Žabljak
Pretežno vedro
-2.0 °C
Pljevlja
Vedro
-1.7 °C
Herceg Novi
Pretežno vedro
8.2 °C
Nikšić
Pretežno vedro
2.5 °C
Cetinje
Umjereno oblačno
2.7 °C
Bar
Pretežno oblačno
10.5 °C
Podgorica
Pretežno vedro
8.6 °C
Ulcinj
Pretežno oblačno
9.9 °C
Kolašin
Vedro
-2.1 °C

Politika

[ Pobjeda ]

Emir Imamović Pirke 02. 03. 2020. 09:13   >>  09:19 7

Emir Imamović Pirke

Na rubu pameti

Za službeni Beograd i Bosna i Hercegovina i Crna Gora su privremene tvorevine i prolazne nepogode od kojih Srbija, u najgorem slučaju, može samo kompenzovati trajni gubitak Kosova i kojima će, u boljem, upravljati kao svojim pokrajinama niskog stepena autonomije,smatra bosanskohercegovački pisac i novinar Emir Imamović Pirke.

 

Imamović je objavio autorski tekst u okviru Pobjedinog serijala Balkanska raskršća: Kako intelektualci vide budućnost regiona. Tekst prenosimo u cjelini.

Ako se pita Milorad Dodik, a na opštu žalost pita, srpski nacionalni interes u Bosni i Hercegovini nije da nema najsiromašnije penzionere u Evropi, devet puta manje investicija nego Sarajevo ili pet puta manje turista od tog grada, kao što nije, to pogotovo, izmicanje iz ruske zone interesa bez obzira što je, kako je to u jednom intervjuu rekao Maksim Samorukov iz think-thanka Carnegie. Cilj te zemlje je - zadržavanje statusa quo u BiH ili, u prevodu, održavanje stanja na rubu rata, bijede i pameti.

Prema Dodiku, članu Predsjedništva BiH iz Republike Srpske, a samoproglašenom direktoru tog bosanskohercegovačkog entiteta – koji, inače, samog sebe naziva Glavnim Bajom – srpski nacionalni interes na području od Trebinja do Bihaća i od Bijeljine do Neuma jeste da u službenu posjetu Sarajevu ne dođe predsjednik Republike Crne Gore Milo Đukanović.

Veto

Kada se, ispada, u Podgoricu pošalje dopis u kojem će lijepo, ćirilicom i latinicom, štampanim slovima na memorandumu, pisati da Đukanović u Sarajevo može na zeljanicu, ćevape i hurmašice, ali ne može, to nikako, kao zvanični gost državnih institucija, prestaće da postoji jedan od razloga zbog kojih bi Republika Srpska mogla nestati ili propasti, utopiti se u Federaciju BiH ili…

Nabrajanje je, naravno, uzaludno: posjeta Mila Đukanovića Sarajevu pogubna je po srpske nacionalne interese u Bosni i Hercegovini u istoj mjeri u kojoj kiša oko Kragujevca utiče na rezultate Klopovog „Liverpula“.

No nje, te posjete, za sada biti neće. Narodna skupština Republike Srpske, u kojoj većinu imaju Dodikov Savez nezavisnih socijaldemokrata i grupica stranaka trgovačkog karaktera, stavila je, na Dodikovu inicijativu, veto na Đukanovićevu posjetu BiH, planiranu za drugi i treći mart i, praktično, već otkazanu u intervjuu kojeg je crnogorski predsjednik dao Face televiziji iz Sarajeva, kada je najavio dolazak u Srebrenicu jedanaestog jula, na obilježavanje četvrt vijeka od genocida nad tamošnjim Bošnjacima.

Svašta je u svom političkom životu pokušavao biti Milorad Dodik: reformista Ante Markovića, opozicionar Radovanu Karadžiću koji – misli se na Dodika, ne na Karadžića – zagovara vojnu saradnju Republike Srpske i pokojne Republike Srpske Krajine, podržavajući, uz ostalo, raketiranje Zagreba, osnivač alternativne Vlade BiH, odnosno Vijeća ministara u sjeni. Najvažnije od svega, pokušao je Dodik postati Milo Đukanović zapadno od Drine. Dakle, dugovječni, neugrozivi vladar bez ograničenja trajanja mandata i u društvu u kojem demokratija funkcioniše, kažimo tako, linekerovski: svi mogu birati i biti birani, samo što uvijek pobijedi isti.

Copy paste

Kada mu je tranzicija iz jugoslavenskog prvaka u oranju u Đukanovića 2.0 propala, Dodik je odabrao drugog Crnogorca za kopiranje uz update – Radovana Karadžića. Biti njegov nasljednik nosi, međutim, stanovite dužnosti i obaveze. Evo, recimo, da se učestvuje u svakoj regionalnoj krizi koju produkuje Aleksandar Vučić i da se, ma koliko se na prvu, drugu, treću i pedesetu čini blesavim, srpskim nacionalnim interesom proglasi stopiranje dvodnevnog dolaska predsjednika jedne susjedne države.

Da bi ionako proziran manevar bio još providniji, nađen je i službeni razlog: crnogorski Zakon o slobodi vjeroispovijesti usmjeren je, kaže Dodik baš tim riječima, protiv Srpske pravoslavne crkve, a kako u Beogradu kreirana svesrpska politika funkcionira po principu spojenih dosada – to Dodik nije rekao, naravno – tako se i Srbi u BiH imaju osjećati ugroženo kada im se to naloži.

U književnosti je, tvrde teoretičari, kritičari i recenzenti, jednako važno ono napisano i ono što je ostalo neizrečeno, ali se ćuti iz proznog teksta. U pravu je sasvim suprotno: važno je samo ono što piše, a kako u famoznom Zakonu ne piše ama baš ništa što je „usmjereno protiv interesa Srpske pravoslavne crkve“, onda to treba izmisliti. Onako kako to rade Amfilohije Radović, Andrija Mandić, Aleksandar Vučić i, evo, Milorad Dodik.

Posljednji, istina, ne koliko bi želio, već koliko može i smije, što takođe nije malo, samo što nije dovoljno. Naime, ista ona Narodna skupština Republike Srpske nije usvojila Deklaraciju o položaju srpskog naroda u Crnoj Gori koju je, uzgred rečeno, predložila opozicija, a vladajuća većina odbacila nakon što je dio zapadnih diplomata Dodiku rekao da njegove akcije podrazumijevaju njihove reakcije, a one mu, da se ne zanosi, neće biti nimalo ugodne.

U tom je dokumentu, prema slobodnoj interpretaciji, pisalo da je danas teže biti Srbin u Crnoj Gori nego Ujgur u Kini, Ukrajinac na Krimu i krme u Teheranu zajedno, pa sve to puta dva.

Litije u crnogorskim gradovima i Dodikova blokada institucija BiH zbog odluke Ustavnog suda kojom javno, isključivo javno, poljoprivredno zemljište u Republici Srpskoj pripada BiH – a, naravno, ostaje gdje jeste – njegov i parlamentarni veto na Đukanovićev dolazak i Amfilohijeve tehnike ucjene vlasti u Podgorici, dešavaju se u isto vrijeme zato što se njima upravlja sa istog mjesta.

Za službeni Beograd, ovaj Vučićev kao i svaki od pojave Slobodana Miloševića – minus, dijelom, kratki premijerski mandat Zorana Đinđića – i Bosna i Hercegovina i Crna Gora su privremene tvorevine i prolazne nepogode od kojih Srbija, u najgorem slučaju, može samo kompenzovati trajni gubitak Kosova i kojima će, u boljem, upravljati kao svojim pokrajinama niskog stepena autonomije.

To što svježe, još neohlađeno istorijsko iskustvo govori kako je svaki sličan pokušaj završio poput modernih džihada, dakle epskim neuspjehom, očigledno je manje važno od svetosti nedostižnog cilja.

Uostalom, ako racionalan cilj opravdava sva sredstva, onda iracionalni traži isključivo takva.

Komentari 7

ostavi komentar

Ostavi komentar

Pravila komentarisanja sadržaja Portala RTCG
Poštujući načelo demokratičnosti, kao i pravo građana da slobodno i kritički iznose mišljenje o pojavama, procesima, događajima i ličnostima, u cilju razvijanja kulture javnog dijaloga, na Portalu nijesu dozvoljeni komentari koji vrijeđaju dostojanstvo ličnosti ili sadrže prijetnje, govor mržnje, neprovjerene optužbe, kao i rasističke poruke. Nijesu dozvoljeni ni komentari kojima se narušava nacionalna, vjerska i rodna ravnopravnost ili podstiče mržnja prema LGBT populaciji. Neće biti objavljeni ni komentari pisani velikim slovima i obimni "copy/paste" sadrzaji knjiga i publikacija.Zadržavamo pravo kraćenja komentara.

Da biste komentarisali vijesti pod vašim imenom

Ulogujte se

Novo