Vlatko Simunović

PONAVLjAČI

Soko i mrcine

Njemačka ima Njemce. Finska ima Fince, a Italija Italijane. Crnu Goru smo mi zapali. Nije njena krivica. Onomad su nam polumaturanti iz škole došli nezavršenog posla. Jedan prosvjetni radnik pošteno je radio svoj posao na eksternom maturnskom ispitui i otkrio u rukama đaka riješen test iz predmeta Matematika. U cijeloj zemlji odloženo je polaganje ispita.

Пише: Vlatko Simunović Види све колумне

Negdje drugo, bio bi to incident zbog kojeg u cjelokupnom sustemu prosvjete ne bi ostao ni kamen na kamenu dok se ne identifikuje krivac. Ovdje će đaci, s novim testovima, polagati naredne sedmice. Dobićemo hiljadu ovosezonskih dobitnika diplome Luča. Iz dana u dan padamo na svim ispitima zrelosti. I baš se dobro lažemo. Nezrelo društvo.

NIK KIRJOS I CRNA GORA

Uvozno smo orjentisana zemlja i ta se orjentacija prelila i van ekonomske sfere. Kolektivno prihvatamo i tuđe dosjetke. Kad se u sad već davne dane dogodio privatni video uradak s Severinom Vučković u glavnoj ulozi lansirana je parola: Sve smo mi Seve. Ovih smo dana u fazi identifikacije s lokalnim junacima na udaru tužilačkih istraga. Daleko smo od istine. Kolektivno, panoramski nas posmatrajući, nijesmo mi ništa od onog za što se predstavljamo. I što smo mi? Svi smo mi Nik Kirjos, napoznatija nezrela ličnost u svijetu sporta.

Što je nama s njim zajedničko?

Kirjos je Australijanac, dijete rođeno u braku žene kraljevskog roda koji upravlja Malezijom i oca Grka. Igra tenis. Dobar je u tome. Trebao je biti stalni član grupe TOP 10 i osvajač makar pet Grend slem titula. Pobjeđuje najbolje igrače i gubi od autsajdera. Ima vilu na Bahamima. Po konkretnim rezultatima daleko je od svojih stvarnih mogućnosti. Platio je i plaća cijenu ludoj glavi. Svi ga obožavaju i svi ga se klone. Mogao je biti na krovu svijeta. Kažem, mogao...

KONTRA VJETRU

A sad o sličnostima. Crna Gora i Nik Kirjos rezultat je sretnog susreta dvije velike tradicije - orijenta i ortodoksnog hrišćanstva. To je cjelovita nasljedna osnova naše nutrine i suštine. Kad smo već na prostoru termina kojima se određuje biološka struktira, fenotipski, što će reći po morfološkim i fiziološkim osnovama, mi i s nama naša zemlja pripadamo zapadnoj civilizaciji. I nijesmo bez konkretnih biljega zapadnog sistema sistema vrijednosti. Nije ni Nik Kirjos. Pa papirima i on je građanin svijeta. I udara u kontru vjetrovima.

I on i Crna Gora znaju pravila igre i igraju po pravilima ali van takmičarskog rezona. Za njega i nas sveto je pravilo: Važno je učestvovati. Sve provelje koje joj se dodjeljuju s spoljnim omotom diplomatske ljubaznosti, protokolarno, kao potvrda o učešću, tretiramo kao medalja s pobjedničkog postolja. Sve što zna naša zemlja naučila, naučila je nasumice, kroz sopstvene potrage, nadgornjavajući se sama sa sobom. Uči iz knjiga u kojima nema odgovora na pitanja koja je muče. Uči na primjerima koji nijesu nasljeđe prosvjetiteljske misli. Uči malo i uči loše. Prepisuje. Osnažila se, ispravljala svoje greške, ne razvijajući pobjednički mentalitet. Otvarala je i privremeno zatvarala poglavlja u pregovaračkom procesu za pridruživanje Evropskoj uniji. I stigla do nekoliko ključnih. Onda se ispostavilo da taj svijet koji nas treba “zna za jadac”.

Đe je i što radi saznala je kada su profesori prestali da joj rješavaju testove i delegirali Interpol da iz njega procure crnogorski materijali s elementima računskih radnji sabiranja i oduzimanja glava. Vidjelo se da tu ima krvi. Mnogo krvi. A krv vam je osnovica svakog ugovora s đavolima. Nije to dobra priča. To je košmar koji prijeti i plaši. Nik Kirjos, kad se na njega usmjere svjetla velikih pozornica lomi svoj reket. Mi krivimo reflektore. Inteligentna rješenja?

NEUZORANA LEDINA

I Nik Kirjos i Crna Gora, ovo vam je metafora, problem sa kamičkom koji ih žulja u cipeli htjeli bi rješavato odsijecajući sebi stopalo i kidajući sve žile koje ih napajaju energijom, otvarajući mogućnost da adekvatno odgovore na izazove koji treba prevazići i otploviti u sigurnu budućnost. Jedino što imamo kao samo svoje je naša prošlost. Zbog toga smo u očima prosvijećenih takmičara samo prekrasna neuzorana ledina.

Nik Kirjos ima fantastične fizičke predispozicije. Snažan, eksplozivan, elastičan...Savršena biomehanika. Rođen kao pobjednik. No, njegovi su limiti psihološke prirode. On je ekspert za prestupe. Tumarajući iz krajnosti u krajnost u svoju odbranu uvijek potegne časne izgovore. I eto nove sličnosti s Crnom Gorom. Statistički, po svemu što su inicijalni inputi bogatog društva bogatija je od država koje su simbol blagostanja. Hidropotencijal, šume, rudnom bogatstvo, obradive površine... Po glavi stanovnika, svega imamo više nego Njemačka. Za razliku od nje, Crna Gora je neznatno preskočila liniju krajnjeg siromaštva. To nije incident u procesima dugoga trajanja. To je viševjekovni indikator nekompetetivnosti njene elite i njenih građana.

SOKO I MRCINE

Naši najvrjedniji izdanci u svijetu sporta i likovnih umjetnosti vrjedniji su od svega što su svijetu dali hiljadu puta brojniji i hiljadu puta imućniji narodi. Iz okršaja s nekoliko imperija naša zemlja izlazila je s štitom a ne na njemu. Pojedinačno, đe god bili, mi smo prvi ili u vrhu. Kao kolektiv, uzuzimajući nekoliko timskih sportskih disciplina, niđe nijesmo prispjeli. Ne vjerujete? Zar se naši osnovci na evropskim testiranjima koja su pokazatelj njihovih kognitivnih sposobnosti decenijama ne drže začelja. Iz toga ne izvlačimo pouke. Ne praktikujemo samoispitivanje. Stvarnost i vic među nama se često susretnu. Poražavajuće rezultate svojih kćeri i sinova mi tretiramo kao u starom dobrom vicu. Svi ga znate. Ide ovako: Gledao Crnogorac mladoga unuka na atletskom prvenstvu. Njih sedmina grabe a naš rekorder zuri im u potiljke. Gleda ga đed i kaže: Viđi sokola kako je zagna ove mrcine pred sobom.

Zasita, nema ovdje ničega što je ironično i vragolasto. Toj časnoj starini slična je zajednica u kojoj ne vladaju kategorije uzroka i posljedice. Ne shvatamo ritam jata. Uzdamo se u slučajnost. Njegujemo predrasude. Ne vjerujemo u to što vidimo vlastitim očima.

Svi smo mi Nik Kirjos. Definitivno.