Vlatko Simunović

120 GODINA OD ROĐENjA RISTA RATKOVIĆA

Pjesnik nijeme vike

Smrt čovjekova, ništavnost stvari i punoća sna. To je poezija Rista Ratkovića. Ko je bio on? Bio službenik i bavio se književnošću. Tako je sam o sebi zapisao u formularu Saveza književnika.

Пише: Vlatko Simunović Види све колумне

Piše: Vlatko Simunović

Risto Ratković rođen je na današnji dan, prije 120 godina na ploči turbulentnog crnogorskog Sandžaka. Rođen je i živio u vrijeme nesklada i nesavršenstva. Sve vrijeme njegovog života Balkanom su se valjale krhotine dva polomljena carstva - otomanskog i germanskog.

Sjećam se jedne televizijske emisije. Jedna od sagovornice reportera bila je žena koju su poslije Prvog svjetskog rata iz sreza bjelopoljskog poslali na školovanje o trošku države. Doživjela je duboku starost. Obrazovala se. Formirala porodicu. Stekla ugled. I nikad nije oprostila ocu.

Pričala je da se u seosku kuću na Obrovu vratio i ispričao majci da njihova najmlađa kćer mora poći od kuće, “da je država školuje”. Majka je zaridala i stisla je u krilu mezimicu. Otrgnuo je.

Iz kuće je ispraćena s riječima koje su, valjda, trebale biti utjeha majci.

- Imao ih sedmoro. Uvijek ih jedno možemo dat`!

Prvilegije obrazovanja, života u velikom gradu, društvena priznanja...Ništa u njoj nije moglo izbrisati ranu koju su joj u djetinjoj duši otvorile riječi njenog oca. Ta žena je pominjala i Rista Ratkovića.

Prva slika života drugačijeg od onog koji je živjela bilo je stubište u kući Ristovog oca. Kuća imućnog trgovca. Mladog Ratkovića se sjeća kao mladića netipične spoljašnjosti. Sitan. Krupna glava i krupne oči. Uvijek s knjigim koju, dok hoda, nosi privijenu uz prsa. Kazala je: Bio je neobičan. Čudak. Nekom drugom bi se rugali. Njemu nijesu. On je bio gazdin sin!

Poslije Drugog svjetskog rata Eli Finci bio je upravnik Jugoslovenskog narodnog pozorišta, direktor "Borbe", "Nolita", Jugoslovenske knjige, Jugoslovenskog dramskog pozorišta i glavni urednik časopisa "Književnost". U tu redakciju Risto Ratković je donosio kratke prikaze knjiga, pjesme, prozu...Finci mu je pisao nekrolog. Zapisano je...

"Sitan, mekih pokreta, sav povučen u sebe, detinjeg stiska ruke, prisnog osmeha čestita i rezignirana čovjeka, on je uvijek ulazio sa smernošću koja je bila njegov vjerni, svakdašnji pratilac. Skršen nedaćama života, s neprebolnom tugom smrću prekinute ljubavi, on je gotovo uvijek bio, ili je bar davao takav utisak, i bez radosti i bez tuge, iznad sebe i svoje sudbine, iznad svojih strasti i raspoloženja, prožet onom skeptičnom filozofijom koja mu je govorila da je on samo jedna bespomoćna i trošna, dakle, prolazna čestica jednog sveta koji se i sam troši i obnavlja. Prolaznik života!" Toliko o životu.

Napravio sam prije desetak godina, za izdavačku kuću Nova knjiga, jedan izbor iz poezije Rista Ratkovića. Nije jedan od značajnijih. Najsubjektivniji svakako jeste.

Ima u toj knjizi i nekoliko zapisa Ratkovićevih savremenika. Jedan potpisuje Branko V. Radičević. Tvrdi da se Ratković smijao lijepim smijehom. Taj ga je osmijeh proljepšavao. Evo i te uspomene.

"To je bio radostan, detinji osmeh. Osmeh presrećnog čoveka. Osmeh koji se pamti. Jer osvaja. I žene je osvajao.
Ali jednom u nekoj muci, zajedno svratimo u Savez pisaca da se raspitamo za nekakav posao. Generalni sekretar, poznati zvanični pisac, ravnodušno nas odsluša. Meni obeća nešto neodređeno. Što odmah i zaboravi. Rista Ratkovića je odbio. Razlog? Nekad, nekom zgodom, pisao je nešto protiv nadrealista. Te kobne noći, u društvu Đure Gavele i Desimira Blagojevića, dva prijatelja, sjajni pesnik i pripovedač, veliki poznavalac literature i svega na svetu, Risto Ratković, pijan, nemoćan kao čovjek, iz sveg glasa dozivao je miliciju.
Milicija. Milicijaa. Milicijaaaaa! To je bio njegov poslednji ljudski i pesnički krik. Pesnik „Ikone“ i „Ponoći mene“, nijednu drugu reč nije izgovorio. Umro je. U teškoj oskudici. Puki siromah."

Toliko o agoniji.

ACTA EST FABULA

To su tri slike s pjesnikom bez snage blagoslova i dobrodošlice. Nije bio revolucionar “prepoznat na terenu” ali je glasnik svih čije pobjeda nikada neće biti oglašena i čija čela neće dočekati lovorov vijenac. Pjesnik budućnosti koja će pripadati onima kojima bude suđeno da plaču i sanjaju. Zaista!
Njegove najdublje umjetničke darove tretiraju kao njegove hendikepe. „Optuživali“ su ga da je, kao „došljak iz provincije“ u „svemu vidio tajne veze i neuhvatljiva značenja“. Njegove autentične ritmove, volju i ponos, nijesu bili spremni razumjeti. Jezik njegove poezije smatrali su „nespretnim, iskidanim“. Govorili su da „nešto bezvoljničko, mutavo, prigušeno, ćoravo, gleda iz njega, slepim okom.“

Radomir Konstatinović kaže da se “on bojao od demona pesničke pustolovine kao do samoga demona zaumlja.

- Izjavljujući da se “tajanstveni način stvaranja čiste apsolutne poezije” ne može poreći, ali upravo zato što “ona ima da nas zamahom samosvesnog ludila zavitla u neki drugi svet, možda u naš sopstveni bezdan”, on je ostajao pesnik toga bezdana, i tog “samosvesnog ludila”, po svome najdubljem prokletstvu, ali u neporečnom strahu od njega, užasavajući se od pada u “sopstveni bezdan”, i pružajući mu iz godine u godinu sve moćnije otpore, tako da je čitava njegova pesnička istorija, od ”Mrtvih rukavica” preko pesme ”Ponoć meni” i “socijalne poezije” do pesama pronađenih u afričkoj pustinji, za vreme drugog svetskog rata, istorija jednog dugog i mučnog pesničkog samoubijanja: pokušaj ubistva pesnika u sebi kao pokušaj ličnog spasenja - tvrdi eseju koji je objavljen u djelu “Biće i jezik”.

Ne znam što je od toga istinito. Znam da je mučnina Ratkovićevog životopisa sakrila mnoge dobre i značajne stranice s njegovim potpisom. A pisao je proročke pjesme. Pauze između svojih “strmoglavica u život” koristio je da bi napisao pred vječnošću značajna, neuništiva djela. Evo vam jedne pjesme. Bivši anđeli.

Bogojavljenski su hujala nebesa, ogromna,
Zvezdana, hladna.
Silazili ste na reku smrznutu,
Visoki, vitki, lepi.
Anđeli bivši znam:
Krotili ste mrak u vodama.
U moje srce-zvon zvonili ste
Krinom,
Da ne svisnem od života.
Ko vas otera sa izvora
Oka moga...
Ne vidim vas.
Još samo u snežnom cveću prozorskom
Tražim krila i kolena vaša predivna.
Uzalud.

To vam je Risto Ratković u svom vrhuncu. Za kraj te pjesme sačuvao je i svoju i našu najskuplju riječ. Sve ostale budu i prođu... Uzalud!