Vlado Perović

32. LjETNjI FESTIVAL U BUDVI

Sport za sve

Ovih dana je višečlana delegacija Sportskog društva TVCG boravila u Budvi na 32. otvorenom ljetnjem festivalu Sport za sve koji su zajednički organizovali istoimeni savezi Srbije i Crne Gore. Na jednom mjestu okupilo se oko 600 rekreativaca, amatera, bivših sportista i onih koji su željeli sportom da se bave, ali su odabrali neke druge životne puteve.

Пише: Vlado Perović Види све колумне

Istrenirano oko, a bez obzira na dioptriju, računam da sam kalio dovoljno dugo ova moja dva, može vrlo lako da se prilagodi i utvrdi ko je od nas nekad igrao, sa manje ili više uspjeha neki sport, a ko je sa mnogo želje i upornosti jednostavno, volio da učestvuje i bude dio neke sportske porodice.

U vremenu u kojem živimo sport i dalje ima tu utopističku notu, da nema privilegovanih, da svi startujemo sa istih pozicija i da će na kraju svake balade, lirske ili epske pjesme pobjediti najbolji. Možete samo da pretpostavite da mlađi i mršaviji imaju veću i bolju šansu u odnosu na drugačije, ali onda dođe neka vuča konopca da vas demantuje. A vrlo često i boćanje.

Snaga sporta je upravo u tome, a pogotovo u onom najmasovnijem dijelu, gdje caruju rekreativci, amateri, termin majstori, da vam pogura samopouzdanje, pokaže da postoji životni folder u kojem učinjeno na sportskom terenu može da bude i prepisano i na životnom.

Samopouzdanje je kategorija koja dolazi iz hrabrosti da se pobjedi strah. Vjerovatno je najvažnija na putu od prosječnosti do elite, vjerovatno najpotrebnija kada na sportskom terenu treba praviti razliku između pobjednika i poraženog. Jedna je od rijetkih koja ne može da se kupi, ali može da se nadogradi. Upornim radom na sebi, vjerom u trenera i saigrače.

U sportu i životu samopouzdanje treba bazirati na objektivnom sagledavanju mogućnosti, svojih i prvih do sebe. Realno ambiciozan možete biti u poslu i životu, u sportu ne postoji. Često se taj osjećaj izgubi kada u svlačionici ili u pauzi tokom utakmice pogledate lijevo, pa desno, pa ispred sebe i shvatite da postoji neka druga grupa ljudi sa kojima bi bili u tom trenutku. To je onaj osjećaj kada u individualnom sportu razmišljate o sledećem rivalu, više nego o sebi.
Sport je okrutan, jer se igra i sa osjećajem poštovanja, što je kategorija koja dolazi iz hrabrosti da se pobjedi sujeta i gordost. Kad se odreknete svog, da bi se podredili kolektivu, hijerarhiji i komandnom lancu, ali i kad ne date na sebe, ubijeđeni da možete bolje od prvog do sebe, na bilo koji način.

Kad sjedite na klupi i željno čekate da uđete u igru, razmišljajući o tome zašto nijeste u prvom timu, više nego kako možete da pomognete ekipi koja se muči. Kad razmišljate da nijeste na terenu zato što nijeste simpatični treneru. Kad ne shvatate da nijeste na terenu jer u datom trenutku ima neko bolji, iskusniji, pametniji, neko ko donosi bolje odluke za tim, neko ko je bolje radio na treninzima.

Kad krenu da vas zanimaju čaršijske priče ko koga gura, ko je kome rod, ko plaća da bi igrao. Poštovanje je i kad vjeruješ u sebe, ali i one koji umjesto tebe donose odluke. Ne može da se kupi, mora da se nadogradi. Želja je kategorija koja dolazi iz hrabrosti da se napravi korak dalje, da se ode u nepoznato, osvoji nova teritorija, sazna više. Želju ne može niko da vam ospori ukoliko dajete sve od sebe, ne štedite se na terenu i van njega, usavršavate se danima i noćima, za svoje i opšte dobro.

Želja za upoznavanjem sopstvenih mogućnosti, želja za razotkrivanjem slabosti, želja za spoznajom da se može više. Ukoliko nemate dovoljno želje, okružite se dobrim ljudima, nadajući se da i za adrenalin važi princip spojenih sudova. Želju, poštovanje i samopouzdanje niko ne može da vam kupi, ali suplementi postoje. Kao i kod svakog suplementa postoje dobre stvari, komfor, komoditet, slava, popularnost, prepoznavanje. Sa druge strane, suplementi donose i apatiju, samozadovoljstvo, manjak mašte, ideja. Samo pravi balans izvodi vas na pravi put. Šampionski.

Stvarati boljeg od sebe nije samo sportski recept, nego i životni. Samopouzdanjem ''napadate'' okruženje, poštujući roditelje, partnera, djecu, prijatelje, željom da stvarate bolji život. Sebi. Svima. Postoji jasna razlika između dobrih namjera i loših rezultata. U konačnom ishodu. Kao što postoji jasna razlika između pretakanja riječi u dijela, odnosno nedjela. U konačnom ishodu.

Suočavanje sa sopstvenim limita, godinama, gabaritima, nije uvijek dobro za samopouzdanje, ali u prvi plan izbacuje neke druge vještine, poput zrelosti i iskustva, koji nađu način da razumiju. Zato ne treba izbjegavati da se bavite sportom, bez obzira koliko vam se čini da sve možete ili ne možete. Sport za sve je upravo bitan zbog toga, što vam daje dubinu, novu dimenziju, da nije sve u pobjedi i veličanju trijumfa, nego u davanju maksimuma, ma kakav on bio.

Zato su nama dani u Budvi bili vrijedni, jer ne postoji poraz, samo presjek trenutnog stanja. Vrijedni jer smo se družili i upoznavali, prepoznavali šta možemo i šta bi trebalo da ostavimo i za nas. Zadovoljstvo igranja sa pet različitih lopti i prilagođavanje rivalima u istom danu, teško može da vam ponudi bilo šta osim sporta. Promašeni penal ili servis bole više od zategnutih loža i pretvrdih tetiva, ali medalja u fudbalu ili odbojci na pijesku liječe.

Sport za sve zato treba definisati kao osnovno ljudsko pravo za koje je potrebna površina upisana u katastar pod tim imenom i jedna lopta.