Vlado Perović

Bez prava na grešku

Sad mi je jasno da nije lako biti roditelj, niti primjenjivati silne lekcije koje opstaju kroz vrijeme i sa svakim novim danom dobijaju sve više smisla. Nijesam dugo shvatao zašto se od mene traži da nije dovoljno da skrenem pažnju na nešto što nije dobro, jer je to lakši dio posla, nego da uvijek moram ponuditi i rješenje.

Пише: Vlado Perović Види све колумне

Piše: Vlado Perović

Niti je meni bilo lako sa mojim roditeljima, niti je mom djetetu lako sa mnom, sa razlozima, problema nikad više oko nas, rješenja nikad manje.

Lako je uperiti prstom danas i reći, crnogorski fudbal, klupski, reprezentativni, loš, nikakav, uđete na bilo kakav link, pregledate poslednjih nekoliko godina, kada ne igramo između sebe, više je žutih i crvenih, nego zelenih sekvenci.

I dok se klubovi kupaju u samozadovoljstvu lokalnih, ligaških upoređivanja, navuku neke pare od evropskih fondova za pozicije u ligi i kupu, reprezentativne kategorije, ponude nam povremeni sjaj u tami, pa nas ugase kao kad se spusti poslednji pikavac pred spavanje.

Između kontrasta, euforije i melanholije, uglavnom fućkamo, čekajući iskru, žar, koja će nam navući sjaj u očima, da se isprsimo pred ostatkom fudbalskog svijeta i kažemo, evo, možemo i mi.

Kako često ne možemo mi, a ostali, čupnu svoj komad fudbalske slave dolazimo i do one druge bolne roditeljske lekcije, ne upoređuj se sa bilo kim. Nađi način da budeš najbolji što možeš u datom trenutku, pa prebroj na kraju za šta je to dovoljno.

Za sada, nijesmo dovoljno dobri da budemo u istom bubnju sa evropskom i svijetskom fudbalskom elitom, što nas dovodi i do poslednje roditeljske lekcije koju moramo nositi ispod pazuha, a još više u glavi kroz život, ne postoji dovoljno dobar alibi za neuspjeh.

Šta god da unesemo u tu fudbalsku jednačinu, samokritika mora biti sastojak broj jedan, začin bez kojeg ne treba ni primirisati našu fudbalsku supu.

Zato, kad čujete Stevana Jovetića, da nijesmo dovoljno dobri za više, da nijesmo realni u našim fudbalskim razmišljanjima, odlučite da mu vjerujete, za početak.

Jednostavno je, u ovom trenutku, ne možemo da se uhvatimo za dovoljno dobrih tačaka u našem fudbalskom popisu, koje će se uvezati, povezati, spojiti u smislenu cjelinu. Ne može to ni uspjeh bilo kojeg kluba na turnirima mlađih kategorija niti tri dobre utakmice omladinaca na turniru u Podgorici.

Za početak, moramo da se, kako floskula slikovito kaže, pogledamo u oči, prihvatimo da negdje furi, pa pređemo na nivo da smo svjesni da je svuda promaja, od tribina na kojima uglavnom nijesmo, do medija gdje prečesto jesmo samo da bi opljunuli jer nam se može. Oko terena je mnogo bolno, jer kritike ne šaljemo ili ih primamo kao saučešće, a na terenu se nekako uvijek potrudimo da pokažemo da smo limitirani, trkom, glavom, znanjem.

Nama ne smije da se dešava da ne naplatimo fudbalske vještine Mirka Vučinića i Stevana Jovetića, ne smije da nam se desi pogrešan izbor selektora poput Tumbakovića i Hadžibegića, ne smije da nam se desi da na 100 km od Crne Gore već tri godine na ovom istom nivou igra Edvin Kuč, a da ga sebi ponudimo kao rješenje u jednoj prijateljskoj i jednoj najvažnijoj u kvalifikacionom ciklusu.

Ne smije da nam se desi da propustimo najbolje fudbalske godine Draška Božovića, da previše vjerujemo Hakšabanoviću, da Marko Tući nema makar deset utakmica u crvenom i zlatnom prije nego istrči na Marakanu. Ne smije da nam se desi da godinama promovišemo i trpimo potencijalne startere u seniorskoj reprezentaciji, pa ih izbrišemo gumicom kao da ih nikada nije bilo. Da krenem dalje, pojeo bih džigericu i žučnu kesu, sebi i vama.

Ono što baš ne smijemo, ne možemo sebi da dopustimo, bez obzira što boli ispod obje plećke, vrijeđa i dok se diše, najgore je vrijeme da sada odustanemo, da nas udari apatija i da nam je svejedno. U državi u kojoj je dovoljno biti politički aktivan da prije ili poslije zadužiš neki ministarski resor, jedino što može da nas okupi, udruži, inspiriše, to su dani kada igra reprezentacija. U tim danima, nikada ne smije da nam bude svejedno. Ako bojkotujemo sport, svoje, bojkotujemo sebe.

Zato, za početak reseta, prije nego uđemo u ono što se zove naredni ciklus, iskoristimo tugu od utorka uveče i pretvorimo je u prkos, zagrebimo sa dna kace i dajmo sebi dvije nove šanse u novembru da se odguramo do prve sledeće linije koja se nalazi na putu do vrha.

Redom, usvojimo one roditeljske lekcije, zaboravimo alibije, napadnimo se samokritikom, batalimo da se upoređujemo i ukinimo dvostruke aršine.

Sport vam uvijek dozvoli da otmete ono što vam se nudi, a do nas je da ne propustimo bilo koju narednu šansu.