Nebojša Šofranac

ZLATNA ERA MARATONA

Između Podgorice i Njujorka

Nakon fenomenalne atletske sezone svjedoci smo zlatne jeseni maratona, ruše se rekordi svih staza, ruše se čak i svjetski rekordi. Juče je bio još jedan veliki dan, ali idemo iz početka.

Пише: Nebojša Šofranac Види све колумне

Nazaboravni vikend 12-13.oktobra 2019.godine označio je prekretnicu u modernoj istoriji, tačno u zoru kovida. Te subote u Beču najveći svih vremena Elijud Kipčoge dotakao je nebo i zvijezde i istrčao 1:59:40 probijajući nedodirljivu barijeru od dva sata, istina uz pomoć 12 "zečeva" koji su izlazili i ulazili na stazu, takođe i svjetlosne linije koja ja držala tempo rekorda, pa to veliko dostignuće čovječanstva nije zvanično priznato po standardima IAAF-a. Ali ostaće zauvijek da je to istrčao čovjek od krvi i mesa, bez ikakvih nedozvoljenih supstanci.

Već sjutradan njegova zemljakinja Bridžit Kosgei je u Čikagu oborila svjetski rekord Pole Redklif koji je još od Londona 2003. bio nedostižan za bilo koju šampionku, prva probila barijeru 2 sata i 15 minuta sa tada senzacionalnih 2:14:04. Kosgei je rekla da joj je stalno u glavi bio podvig Kipčogea i da je zato znala da ništa nije nemoguće.

Puno toga se desilo u 4 godine koliko je od tada proteklo, padali su i fenomenalni rekordi na stazi u dugim prugama, Uganđanin Čeptegej se poigravao sa rekordima na 5 i 10 km, kod žena Sifan Hasan i Letesenbet Gidi su se smijenjivale sa rekordom na 10 km, dok ih je ovog ljeta debelo nadmasila druga etiopljanka Čegaj sa svemirskim rekordom na 5 km 14:00:21. A onda ove jeseni nakon nove pobjede Kipčogea u Berlinu, i prošlogodišnjeg spuštanja zvanicnog rakorda na 2:01:09, prije nepunih mjesec dana mladi kenijac Kelvin Kiptum šokirao je i njega i čitav svijet istrčavši u Čikagu novi rekord 2:00:35!

Taj podvig niko nije zamišljao, iako je Kiptum i na prva dva maratona u životu isao zapanjujuće brzo, ali Berlin se smatra najbržom stazom na svijetu a ne Čikago, i niko nije vjerovao. Kiptum je prvu polovinu trčao minut sporije od prolaza Kipčogea, ali drugu polovinu zaprepašćujuće ispod sat vremena što jasno govori da je on spreman oboriti barijeru 2 sata i u klasičnim uslovima. Čak je samo pitanje vremena, dešava se. Osim toga, vrlo je mlad za maratonca i očito će ispuniti san svog idola Vanzirua koji je misteriozno pronađen mrtav 2011.godine a sanjao je da vrati primat Keniji u odnosu na Etiopiju.

Par sedmica prije rekorda Kiptuma u Berlinu se desio stravičan rekord u ženskom maratonu, etiopljanka Tigist Asefa srušila je ovaj pomenuti rekord Košgei iz 2019 sa vremenom od kojeg podrhtavaju zidovi, 2:11:53?! Popravila ga je za više od dva minuta i praktično otvorila novu eru, sad i žene sanjaju pad barijere 2:10, apsurdno.

I dolazimo do jučerašnjeg dana. Prva nedjelja novembra već više od pola vijeka rezervisana je za famozni Njujorški maraton, nekad neprikosnoveno najbolji na svijetu, a sada definitivno ne najbrži i slavljen kao ostali "mejdzori" Berlin, Boston, Čikago i London, ali sa najvećim sjajem mosta Veracano, čuvenim avenijama, Central parkom punim lisica, rekordnim brojem učesnika iz cijelog svijeta i najvećom TV pokrivenošću.

Juče se otišlo i preko toga, novi rekord sa 55 ipo hiljada učesnika, entuzijazam i udar za oko sa natčovječnskog mosta, ali i sjajna trka koju je osvojio etiopljanin Tamirat Tola i to sa novim rekordom Njujorka 2:04:58! Tako je i u "velikoj jabuci" pala granica 2:05, ne slučajno jer Tola je prošle godine u Judžinu postao i šampion svijeta (ne i ove u Budimpešti kad su harali Uganđani). Bio je izuzetno ubjedljiv, slavio sa dva minuta prednosti, Kenijci ostavljeni u prašini. Davna su vremena kad su evropljani ovdje imali šansu da slave, Italijani pamte uzastopne pobjede Orlanda Picolata 1984 i 1985, pa Đanija Polija 1986, bio je blizu i olimpijski pobjednik iz 1988 Đelindo Bordin, a posljednji je to uradio Đakomo Leone 3.novembra 1996 kad ga je bodrio Bil Klinton, dva dana uoči svog reizbora za predsjednika SAD.

Kod žena je bila puno veća drama, njih pet je ušlo zajedno u Central park, potom je otpala doskorašnja svjetska rekorderka i bivša pobjednica Njujorka Bridžit Kosgei zbog stradanja dijafragme, a u strašnom finišu slavila je Kenijka Helen Obiri koja je ove godine briljantno osvojila i Boston, a prošle godine joj je bizarno izmakao Njujork. Samo 6 sekundi iza nje stigla je čuvena Letesenbet Gidi, olimpijska šampionka na 10 km i vječna rivalka Sifan Hasan, koja je odmah pokazala kakav je potencijal za maraton. Samo je pitanje da li će mu se u olimpijskoj godini skroz i posvetiti kao sto je to uradila Obiri, ili će ipak ostati još na stazi. Ali Gidi je možda prva žena za rušenje barijere 2:10. Treća, odmah iza njih, još jedna kenijka Lokedi, a onda Kosgei koja je jedva disala.

Slike iz Njujorka impresivne, obišle su svijet. Ostali maratoni s kraja jeseni da bi uhvatili posljednje zrake sunca održavaju se nedjelju prije Njujorka poput Venecije i Valensije, ili nedjelju kasnije poput obično Ljubljane. I to je obično kraj sezone, ne računajući sjajne cestovne trke u Valensiji u polumaratonu pred Novu godinu.

I mi smo u Podgorici dugo imali taj termin na kraju oktobra, u nedjelji prelaska na zimski sat. Puno puta bilo je skoro ljetnje vrijeme, nekad i provala oblaka, ali bili smo uvijek tu, pratili i uživali radosni što ga imamo, svjedočili nerazumijevanju građana kojima je smetalo stopiranje saobracaja do 2 popodne umjesto da izađu na ulice i pozdrave učesnike iz raznih krajeva svijeta, ako već neće da trče.

Od 1994.godine ovaj događaj je rastao, i oko jubilarnog 20.izdanja doživio svoj vrhunac sa nekoliko vrlo solidnih izdanja u znaku Kenijaca koji su na boljim stazama bili u stanju da trče oko 2:10, i sa najboljim takmičarima iz regiona. Borili smo se za ovaj naš maraton i 2014.godine kad je u tom istom terminu bila zakazana parada ponosa (potom pomjerena za 7 dana, 2.novembra 2014), i pogotovo 2015.godine kad je noć prije Podgorica plamtjela nakon demonstracija 24.oktobra, i u zoru čistili stazu boreći se sa velikim količinama suzavca. Do same zore tada je izgledalo da će biti skandal, da maratona neće ni biti, ali bilo je. Kakva je tek bila bitka s provalom oblaka 2018.godine, jedinim kišnim danom u čitavom tom mjesecu, kad se od vode jedva trčalo.

Ali posljednje 4 godine to se pretvorilo u nešto sasvim drugo. Nakon razlaza sa upravom Glavnog grada ASCG maraton organizuje na stazi ispod Ljubovića dugoj samo kilometar što ne postoji nigdje na svijetu. Od tada je sve u puno "manjem sjaju" i obimu, više nego skromno, a ako je 2020.godine to moglo da tako prođe u sablasnom vremenu kovida, već 2021 je prilično upadalo u oči, isto tako prošle godine, isto tako i juče.

Zvanicno 250 učesnika, mada je izgledalo i znatno manje, po kiši i sa besomučnim vrcenjem u krug, pobjednik Muhamed Kurgaš istrčao je u vremenu 2:50, a drugoplasirani takmičar iz Poljske za tri sata i osam minuta što je cak 37 minuta slabije od ženskog rekorda Olivere Jeftić. Šta više reći. Teško da postoji gori maraton na svijetu.

A vjerovali ili ne, juče je bilo jubilarno 30.izdanje, nije to malo, vrijedjelo je obilježiti, ali niko nije ni znao da se dešava, nije bilo ni bilborda, mediji nisu ni pratili ni izvještavali. Kolaps totalni.

Ideja je bila da će se uz novu gradsku upravu vratiti i sjaj Podgoričkog maratona, ali opet je savez to radio bez podrške grada, a Glavni grad nastavlja svoj projekat Millenium Run treću godinu zaredom. Održaće se u nedjelju 19.novembra, start i cilj naravno na mostu Milenijum koji je simbol Podgorice, sa puno većim brojem učesnika, većim entuzijazmom, boljom organizacijom, više disciplina i prije svega ozbiljnijom i sertifikovanom stazom. Pošto je to i posljednji termin sezone u Evropi mnogi će doći da okončaju 2023-u.

Tako u 14 dana imamo dva PG maratona, onaj tradicionalni koji je potonuo i ovaj novi moderniji. Ali i po tome smo skroz jedinstveni, jedini glavni grad bez atletske staze ima dva maratona. Paradoks do paradoksa. Kad nešto treba uraditi i zasući rukave tu smo lijeni, a kad treba biti tvrdoglav i inatiti se šampioni svijeta. Staza i stadion se obećavaju decenijama ali izgleda se nikad necć desiti. A maraton jeste ponos i ogledalo jednog grada, jeste potreban čak i kad ga mnogi građani ne obožavaju, ali da li su nam potrebna dva? I ako neko na Milenijumu sruši rekord Petka Stefanova iz 1997 (vrlo teško jer tih 2:11:46 kažu da je istrcao na značajno kraćoj stazi?!) da li će to biti novi rekord PG maratona ili šta će biti? Odnos prema kraljici sportova pao je kod nas na najniži nivo, ali i to je samo refleksija ukupnog stanja. Juče je u Njujorku bio praznik sporta, a u Podgorici ona druga verzija istog.