Vlatko Simunović [ Portal RTCG ]

Diobe

Sirove tačke traumatičnog iskustva

Postoje paralele između bračnog i političkog sukoba. Imamo li pravo da dijagnostikujemo grupu ljudi iz udobnosti svoje dnevne sobe? Odgovor je: Da!

Пише: Vlatko Simunović Види све колумне

Kulture/nacije (poput parova i pojedinaca) imaju arhaične ozljede i traumatično su povezane. Čitavi narodi i politički pokreti dijele sudbinu muškaraca i žena koji se vrte oko svoje tačke razdora. Sve ih vodi jedne k drugima i zauvijek ih drži upletene u beskrajne svađe.

Dovoljno je znati makar nešto o praksi vaspitanja djece, ideologiji i mitologiji, pa to znanje upariti s mehanizmima nastajanja i razvoja normalnih i abnormalnih psihičkih fenomena i procesa. I shvatićete kako inteligentni, zdravi i na zadate ciljeve skoncentrisani ljudi, naše neznanje koriste kao političko oružje za postizanje svojih ciljeva.

Na što mislim? Klubaši i pravaši. Petrovići i Karađorđevići. Četnici i partizani. Milo i Momir. Jakov i Milojko i sve što ste i što ćete na tu temu ovih dana čitati i slušati... Jedno dijete s pravom koje mu je garantovano rođenjem i drugo koje bi trebalo da se izagna u pustinju. To vam je ta vrsta plesa. Ovdje se traumatična iskustva dešavaju ciklično i prošle je sedmice pala prva klapa novog starog filma.

U TOM LUDILU IMA SISTEMA

Što je zajedničko svakom razdvajanju i diobi države i naroda u Crnoj Gori na dva dijela? Svaka crnogorska vododjelnica ima uporište u projektivnoj identifikaciji nekog od serdara koji u najranijoj fazi svog razvoja nije uspio da se uskladi s majkom, pa će ostatak života provesti iskorištavajući projektivnu identifikaciju kao odbrambeni mehanizam. Što su njegove najprodornije osobine? Što u njemu dominira? Sve ono što projektuje na svoje neistomišljenike!

Zašto inteligentni ljudi čine gluposti? Zašto se država koja nikad nije oskudijevala vještim ljudima svako malo valja u blatu iz kojeg se jednom davno izvukla?Što nas povezuje u stalnim, kružnim, bolnim, destruktivnim bitkama koje rješavanje problema čine gotovo nemogućim?

Možda odgovor zna psihoterapeut Džoan Lačkar koji je prvi uočio da svaki sukob na političkoj sceni ima zapanjujuću sličnost sa sukobima koje su psihoanalitičari posmatrali u kliničkoj praksi. On se u nekoliko navrata upustio u psihoistoriju zalazeći na Bliski istok, ispitujuću istorijsku, mitološku, psihološku i religijsku prošlost Arapa i Jevreja.

Muškarac i žena koji se bore oko novca i starateljstva, zapravo se bore oko unutrašnjeg samoidentiteta, granica, rivalstva, izdaje, tjeskobe izazvane izdajom i napuštanjem, maštarija o pravima za koja su skraćeni. Slično tome, sukobi među narodima ne tiču se konkretnih teritorija.

Tiču se kontrole/dominacije, viktimizacije, obraza, izdaje, samoidentiteta. Ljudi imaju univerzalnu potrebu da savladaju predestinirane suparnike, da sačuvaju svoj samoidentitet ili kolektivni grupni identitet. Očuvanje kolektivnog grupnog jastva postaje prodornije od samog života. I narodi imaju svoje edipske suparnike...Zapravo, kadri su ih izmisliti! Tako ostaju u bolnim konfliktnim odnosima i kada im se ponudi mir ili rješenje sukoba, rješenje se odbija.

Što da se radi! Vole ostati zauvijek vezani za loš unutrašnji objekat. Tako Hrvati zauvijek ostaju vjerni “svojim” Srbima, Srbi Crnogorcima...Takva, najosjetljivija područja emocionalne ranjivosti, sirova su tačka traumatičnog iskustva i meta koju s radošću ciljaju hulje. Vjekovni osjećaji neprestano izranjanju na površinu. Neki ljudi imaju grupne fantazije. Imaju ih i drugi ljudi. Zajedničkim im je što su to uvijek pretjerane fantazije o pravima. Grandioznost. Svemoć!

PARADE LIČNOSTI

Svi imaju svoje arhaične ozlede, svoje gubitke s kojim se nijesu pomirili. Jedna pogrešna riječ, jedan pogrešan potez i gotovo je. Narode predvode muškarci koji pribjegavaju mehanizmima odbrane kao što su: žrtvovanje drugih, poricanje i sve one strategije koje koriste kako bi prebacili odgovornosti sa sebe na druge. Grupe koje takvi predvode ostaju u stanju beskrajnog rivalstva i nerješivih sukoba. Potrebne su jedne drugima da bi svaka od njih mogla odigrati ličnu dramu. I svaku će preporučiti izvrsni lažljivci...Pisci. Istoričari. Novinari.

Tako vam je to ovdje već 170 godina. Zato danas na političkoj sceni u Crnoj Gori danas nemate političku grupaciju bez balasta proganjanja i napuštanja, bez žiga izdaje vlastitih ljudi i unutrašnjeg mrtvila. Njeguju se parazitske veze. Održavaju se prividi srodstva.

Jesmo li društvo s sposobnošću prosuđivanja, društvo koje može da uči iz iskustva?Ili je dovoljno uzdati se u magijsku moć poruke premijeru Milojku Spajiću: Učiniću sve, samo me ne ostavljaj!