Tufik Softić

REFLEKSIJE

Vanvremenske komšije

Kada se vraćam sa muslimanskog groblja sa Jasikovca, pored više mogućnosti uvijek izaberem onu uzanu ulicu, “Ivangradsku”, da bih automobil zaustavio makar na kratko ispred ruševne Rizvan-begove kule, i tek malo naprijed, u komšiluku, ispred kuće mog pokojnog prijatelja Aca Bulajića, koji je, biće sada već tri godine, preminuo od korone. Sve se nekako nadam da će iz kule izaći lijepa Alba, a da će me na kapiji odnekuda sačekati Aco.

Пише: Tufik Softić Види све колумне

Neko bi možda problematizovao čitavi vijek i po koji nas dijeli ili pitao kakva je sad to veza, osim iste ulice. Ja bih rekao - nikakva osim svemirska, a u svemiru je sve moguće, ili, bolje reći, ništa nije nemoguće.

Priča o ovoj kuli, Rizvan-begu i Albi, potkrijepljena je istorijskim podacima ali je dobila i dimenziju legende, u onom dijelu koji se tiče Albine navodno tragične sudbine. Rizvan-beg je ostao upamćen kao čuveni civilni upravnik nekoga od turskih vezira. Ostala je sasvim pouzdana i provjerena priča da je bio francuski đak, odnosno da je na Sorboni završio arhitekturu. 

U Limsku dolinu je doveden da projektuje grad, koji je zahvaljujući njegovom zapadnoevropskom obrazovanju, umjesto uskih sokaka, dobio široke ulice, kao malo koji drugi grad na sjeveru Crne Gore.

 A Rizvan-beg je crtajući, odnosno projektujući ulice i podižući sebi spomenik za života, uporedo gradio svoje kameno zdanje u Haremima. U njemu je, priča se, krio svoju ljepoticu Albinu, držeći je uvijek blizu sluge Hamze. I sačuvao je sve do trenutka dok nije, kaže legenda, za svog vrtlara odabrao plećatog i ćutljivog mladića, Prebila, iz udaljenih Rudina. Hroničar starih Berana Milija Pajković zapisao je da se o porijeklu lijepe Albe interesovao čak i turski profesor istorije i etnolog dr Erdat Jurdaz.

On je ispod svog rukopisa, dopisao da je moguće da je Alba bila i Alma, jer ga je na tu pomisao navela priča koju je neki asker, preživjevši ratove i vrativši se u postojbinu, ispričao svom ocu. Do profesora je, kako kažu, priča o Albini stigla preko njegove tetke Emre, koja je bila prijateljica sa askerovom unukom Lejlom. Alba i Alma, što bi u prevodu značilo bijelo i jabuka, imena su koja su Rizvan-begovoj ljubi pristajala, jer je po predanju, bila tena bijelog kao snijeg, a  po obrazima rumena kao jabuka.

O zabranjenoj ljubavi lijepe Albe i Prebila ostalo je da se priča i da su se prvi put sreli na obali plahovitog Lima, odnosno na viru koji je nosio naziv Zelenika i koji je postojao do prije nekoliko decenija.

Prebilu je svako veče u san  kao Venera dolazila Alba, ali je i on je ušao u njene snove. Dogodila se ljubav. U Pajkovićevoj priči ostalo je zapisano da su se, sakriveni vrbacima od mjesečine, sretali pored Lima. Malo su i učestali, sve dok jedne zadocnjele ure nije odjeknuo glas evnuha Hamze. Rizvan-begov vjerni sluga je zatočio lijepu Albu u kulu i stavio je pod ključ. 

Jednog dana, kaže priča, Alba je uspjela da izmoli Hamzu da je povede u šetnju pored Lima. Stigavši do rijeke, iznad vira Zelenika, podigla je ruke uvis i zakoračila je prema ivici stijene, a zatim se bacila u duboku vodu.

Postoji i druga verzija, po kojoj se Rizvan-beg, čim je do njega došla vijest o preljubi, vratio u Berane i pogubio vrtlara, dok se Alba iz revolta bacila u rijeku. Navodno je Rizvan-beg poslije toga otišao iz grada, i za njegovu dalju sudbinu se malo toga zna. 

Tako je vir Zelenika dobio i drugi naziv, Albin vir. Staroberanci su ga tako zvali, i zovu i danas to mjesto, mada je ćudljiva planinska rijeka, mijenjajući tok, ispunila kamenjem taj skoro nepregledno duboki vir. To je ono mjesto neposredno pored današnjeg hotela Berane.

I tako, u toj malenoj ulici, nedavno označenom brojem 14, nedopustivo se urušava kula od limskog kamena znamenitog arhitekte i urbaniste grada Berana, Rizvan-bega, pariškog učenika. Orijentalnog porijekla i zapadnog obrazovanja. 

Jednom prilikom me je kontaktirao beranski imam Rahim Miratović, poslije nekog od tekstova koje sam napisao. Zvali su ga, kaže, iz turske Ambasade i iskazali interesovanje da, ako bi se riješili imovinsko-pravni odnosi, isfinansiraju rekonstrukciju ovog znamenitog objekta. I lijepo bi bilo da se ta rijetka baština sačuva. Ne znam hoće li nešto od toga biti, samo svaki put kada prođem primijetim da je otpao još po neki kamen sa stare građevine.

Zastanem, tako, na kratko kolima. Udahnem duboko i zažmurim, kao da upadam u san. Nekako se tješim i nadam. Svijet se mijenja nevjerovatnom brzinom, a ja vjerujem u čuda. Ko zna mogu li se Rizvan-begu, Albi, Acu i meni negdje ukrstiti putevi, i ko zna da se nećemo sresti u nekom kutku svemira gdje se vrijeme mjeri nekom drugom dimenzijom. 

Sa Rizvan-begom bih poveo intelektualni razgovor o spoju tradicije i modernosti u arhitekturi, odnosno o tome kako je uspio da dobije dozvolu da umjesto klasične orijentalne gradnje i uskih sokaka, glavnu ulicu u Beranama isprojektuje onako široku, kao pariški bulevar, Albu bih samo da vidim i uvjerim se da je lijepa kao jabuka, a sa Acom bih popio espreso i sigurno čuo neku zanimljivu političku informaciju o tome šta nam se trenutno dešava, možda i dobar trač. Niko nije znao kao on, da te zabrine i istovremeno nasmije.

Naučna fantastika? Ne bih rekao. Duboko vjerujem u ispjevanu filozofsku misao da “u svjetu tajni, mi nismo sami”. Ima li nešto čudno u tome što mi nedostaje prijatelj, Rizvan begov i Albin vanvremenski komšija. I što mi je žao što kula propada.