Nikola Banićević

STAV

Međunarodno pravo – forma bez suštine?

Oktobra 1945. godine, dok je svijet bio u sumaglici stradanja iz Drugog svjetskog rata, dva državnika postavili su temelje UN. Američki predsjednik Ruzvelt i britanski premijer Čerčil bili su vođeni idejom da svijet nikada više ne svjedoči strahotama rata, a da međunarodno pravo bude osnov za mirno rješavanje sporova. UN i sistem međunarodnog prava od tada do danas bili su pred brojnim iskušenjima političkog i bezbjednosnog karaktera, a dva pitanja nameću se kao ključna. Da li je međunarodno pravo samo forma bez suštine? Koliko su njegove norme učinkovite za prevenciju i rješavanje političkih i bezbjednosnih problema?

Пише: Nikola Banićević Види све колумне

Odgovor na pitanja nalazi se u bezbjednosnim krizama Bliskog istoka. Međunarodna zajednica nakon Hladnog rata, imala je prvu intervenciju putem Rezolucije Savjeta bezbednosti br. 687 iz 1991. godine, kojom je osnovan UNSCOM. Zadatak ove Komisije nastale u Zalivskom ratu, bio je da kontroliše sprovođenje obaveze Iraka da uništi oružje za masovno uništenje. Predsjednik Komisije, švedski diplomata Rolf Ekeus 1993. godine piše izvještaj Generalnom sekretaru UN Butrosu Galiju, u kojem ga obavještava o opstrukcijama iračkog režima prilikom kontrola. Ova izjava bila je dovoljna da bez odobrenja UN, koalicione snage predvođene SAD, započnu vazdušne napade. UNSCOM je u izvještaju 1995. godine konstatovao da Irak i dalje radi na programu hemijskog i biološkog oružja, te da ima sposobnost da proizvodi balističke rakete dugog dometa. Zalivski rat završen je bezuspiješnim pokušajem da se režim Sadama Huseina spriječi u proizvodnji oružja za masovno uništenje. Irak je nastavio da radi na oružju za masovno uništenje, a vojna intervencija, kroz dvije operacije “Pustinjska oluja i “Pustinjska sablja”, bila je suprotna međunarodnom pravu. Sistem međunarodnog prava nije dao rezultate.

Nakon 32 godine Bliski istok ponovo je poligon za ispitivanje snage sistema međunarodnog prava. Rat između Izraela i Hamasa u Gazi, na dnevni red stavio je pitanje kršenja ljudskih prava. Ovoga puta ključnu ulogu ima Međunarodni sud pravde, osnovan od strane UN 1945. godine. U vijeću od 15 sudija, odlučivao je u slučaju Južna Afrika protiv Izraela, prema zahtijevu Južne Afrike iz decembra 2023. godine. U zahtijevu se kaže da je Izrael prekršio i nastavlja da krši svoje obaveze prema Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida. Sud je zbog pogoršanja uslova života Palestinaca u Gazi, morao da dopuni ranije izrečene mjere Izraelu, odlukom iz marta 2024. godine. Od Izraela se traži, da u skladu sa svojim obavezama prema pomenutoj Konvenciji, omogući efikasno dopremanje humanitarne pomoći stanovništvu Gaze. Vojne jedinice ne smiju sprovoditi akte koji predstavljaju kršenje bilo koje od prava Palestinaca u Gazi. Izrael ignoriše ove odluke i nastavlja sa vojnim operacijama u pojasu Gaze, koje odnose ljudske živote. Ukoliko je namjera Suda bila da spriječi humanitarnu katastrofu, trebalo je Izrelu jasno saopštiti da obustavi vojne operaciji u Gazi. Od izraleske Vlade i Južne Afrike trebalo je izričito tražiti, da preduzmu sve razumne mjere u cilju postizanja održivog humanitarnog primirja.

Snaga međunarodnog prava i institucija još jednom je pred istorijskim ispitom. Neuspijeh Međunarodnog suda pravde sada i UN 1991. godine, ukazuje da su njihove odluke bile forma bez učinkovitosti i pravni akti bez stvarne pravne snage. Bez političke podrške njihovom radu, odluke koje donose ostaće samo trag na papiru, ispisan tragičnim ljudskim sudbinama.

Piše: mr Nikola Banićević - predavač i doktorand na Humanističkim studijama, UDG na smjeru Međunarodna bezbjednost