Vlatko Simunović

Kad je nebo izda što je zemlji činiti

Nema se para, fali ideja kako da se zaradi novac. Trotoari su svojina automobilista. Kolovozima gospodare pješaci. Ljeto i ljudi totalno odvojeni od sebe u raspadajućem gradu. Stvarnost je ono što čovjek vidi i osjeća. Nije dobro!

Пише: Vlatko Simunović Види све колумне

PARADAJZ TURIZAM

Sprdaju se ljudi sa siromasima koji skupe šaku novca i spuste se do mora. To su uvijek iste slike. Peku se janjci, krka sarma i prasetina, rašire ćebad uz pjenu od mora...Ne uspijem razumjeti što je operativni zaključak tih simposiona suštinski bezvrijednog svijeta koji se tu gdje jeste našao slučajno. Duhovno i duševno hiljade ljudi ne uspijevaju prerasti bezvrijedne dosjetkama koje prave na račun sirotinje. A sirotinju, izgleda, ni smrt ne može osloboditi od sramote koju joj je namijenila kasta zgubidana koja sebe smatra zaslužnom za sve privilegije s kojima je došla na svijet.

Dvadeset godina gledam istog nesretnikla koji se u bijelim, zidarskim gaćama što mu vise uz usahla bedra, zagledao u raju koja gušta na ulcinjskoj Velikoj plaži. Što je poenta? Ispraviti počinioca?

Taj je već mrtav. Poslije iskustva što ga je sabrao među nama mislim da se i u paklu dobro snalazi.

Na kraju će svi umrijeti. U međuvremenu treba da se živi s nekakvim smislom a smisao života sigurno nije ismijavanje sirotih.

Uzgred, ne sjećam se da sam kod cirkusanata koji ismijavaju sirotinjske navike na rivijeri negdje primijetio na zidu epizodu s porcijom Plavog jastoga iz Bretanje ili konture nečeg što ima status kamernog, intimnog događaja koju košta neku hiljadarku.

Ništa osim petparačkih dosjetki na račun paradajz turizma. I sve su pisane iz slične prishološke perspektive. One koju su naši starci nazivali pakost.

KOROV

Iz korova ljetnje rutine istresla se i priča o napadu na predsjednika Opštine Budva Nikolu Jovanovića. Njega su tukli. U tom ružnoj, suludoj epizodi koja je znakovita, posložene su sve horizontalne i vertikalne, sve mjerljive veze crnogorske politike i biznisa sa psihologijom društvenoga taloga.

Kažu da je sve što postoji stvarano s nekom namjerom. Ako to važi za pakao siguran sam da važi i za projekat demokratizacije crnogorskog društva. Prebijanje Nikole Jovanovića dokaz da je priča o demokratiji u Crnoj Gori najkontroverzniji psihološki eksperiment kojem je ova bila izložena u cijeloj njenoj povijesti. Cilj eksperimenta je bio da se dokaže kako je demokratija kod nas neprimjenjiva.

Prije sedmicu dana građani su pred Spomenikom partizanu borcu na Gorici, izviždali i izvdijeđali gradonačalnika Podgorice s obrazloženjem da tako štite nasljeđe NOR-a. Onomad su građani isprebijali predsjednika Opštine Budva štiteteći svoje biznis ideje. Nije ideja da sravnjavam ta dva događaja. Ne mogu se sravnati. Sugerišem da se ljudsko ponašanje mijenja brzo i ekstremno. Agresija će biti sve učestaliji način djelovanja.

Agresija je indikator niske tolerancija na frustraciju, impulsivnog ponašanje, konflikta koji je ventil za nagomilane frustracije.

Identitet pojedinca se stapa sa grupnim. Ja i mi protiv njih. To funkcioniše vjekovima. Identitet je temelj. Ozbiljne knjige kažu da je nasilje posljedica fraginalnog identiteta. Ali, ko bi sve to čitao...

Mene sva buka i bijes na ulicama i parlamentu podsjeća na eksperiment koji je vodio američki psiholog Zimbardo na Standford univerzitetu. Htio je da ispita kako ljudi reaguju na moć i autoritet. Okvir je bio odnos zatvorenika čuvara. Simulirani zatvor smjestio je u podrum Instituta za psihologiju. Psihički i fizički zdravi muškarci, njih 24, podijeljeni su dvije grupe, zatvorenici i čuvari. Učesnici su se uživjeli u uloge. Čuvari su uspostavljali ponižavajuće režime. Zatvorenici su pokazivali znakove anksioznosti. Eksperiment je prekinut poslije 6 dana. Zaključak - ljudi se ponašaju okrutno kada im daju autoritet i uloga čuvara. Čak i ako su, dok nijesu ogrnutu togom moći, bili dobri ljudi i ispoljavali empatiju s poniženim i uvrijeđenim susjedima.

Upoređujući eksperiment koji je na Standfordu prekinut poslije 6 dana s nama u Crnoj Gori, razmišljam o razmjerama emocionalnih posljedica koje smo pretrpjeli od svetorodne loze Petrovića do današnjih serdara, smjenjujući se u ulogama čuvara i zatvorenika, na pozicijama moći i potpune potčinjenosti. Sva je naša politička istorija podsjetnik na mračnu stranu ljudske psihe. Crno-bijelo okruženje modeluje mržnju. Maskulinitet funkcioniše. Iz grobova se kopaju leševi prošlosti. Čitam da će svijet propasti 2145. godine. Meni to izgleda predaleko. Nama se žuri!

VARIVO NA LEŠO

Inače, tipičan sam paradajz turista. Ne paradajz turista iz teške nužde. Hladokrvni ignorant svega na obali što nije espreso s malo mlijeka u zoru, krigla Nikšićkog piva poslije podne i flašica šardone vina u večernjim satima. Njesam dovoljno lakomislen da za porciju ribe koja je zimovala u prljavom zamrzivaču ili gumene lignje isporučim bogatstvo. Neka drugom filete od jeftine ribe podvaljuju kao komadiće brancina ili orade i neko razumniji od mene jede biftek koji zaudara taman kao da je u taj čas na tanjir sletio ispod sedla tatarskog konjanika.

Neću da trpam u želudac blitvu, krompir i bijeli luk, To “dalmatinsko varivo” naplaćuju kao da je ta blitva obarena u prvoklasnom španskom vinu sa tartufima. Jedan se čovjek kleo da je jednom u toj “deliciji” sazreo okus maslinovog ulja. Laže!

Ta budvanska blitva na lešo je metaforučna slika društva zasnovanog na deficitu intelektualnih dimenzija, perspektive otvorenog fruštva i doktrini da je sve što su drugi za tebe izabrali izvjesno, istorijski nužno i tvoje.

Zaudara kao svinjski mjehur.

Kad tu primjedbu s njom podijelim moja mi Olja kaže da je ta opaska prestroga, da na dnu postoje lijevo i desno, da se na dnu može tražiti joj dublje dno i još gušći mrak. To je čitala negdje kod Pekića i to je trebala biti pohvala na račun Mirka Kovača koji nije htio razumjeti hegelijanske čari ropstva pa se nešto šalio na račun marksizma i komunizma.

Volio bih da su danas njih dvojica s nama u Crnoj Gori.

Oni bi mogli da odgovore na staru pitalicu: Kad je nebo izda što je zemlji činiti?