Vlatko Simunović

Nema Crne Gore bez mišljenja

Ako ova zemlja misli da preživi mora ponovo naučiti da misli. Da misli izvan ideoloških šablona, da duboko i sadržajno misli na nešto više od politike. Na školu, vinograd, familiju i ljude koji nijesu izgubili dodir sa stvarnošću ljudskog iskustva, smisla i vrijednosti.

Пише: Vlatko Simunović Види све колумне

Bez mišljenja nema slobode. A bez slobode mi nijesmo mi.

Postoji anegdota o imperatoru Dioklecijanu i kupusu. Car je abdicirao. Povukao se u palatu koju je sagradio u Splitu. Posvetio se uzgoju kupusa. Pozvali su ga da se vrati u Rim. Tražili su muškarca koji bi bio kadar da riješi probleme u carstvu . Kazao je: Kad biste vidjeli kupus koji sam uzgojio svojim rukama, ne biste me nagovarali da se vratim u carsku palatu.

Na sjeveroistočnom dijelu rimskog Foruma stoji slavoluk od bijelog mramora. Digao ga je imperator Septimije Sever da bi proslavio svoje pobjede nad Partom. Taj Septimije Sever bio je rob. Pripisuju mu da je rekao: Bio sam sve i sad shvatam da sve je ništa.

Te dvije priče iz davnina su me naučile da cijeniti miran život vrtlara. Pišem i gajim raštani, brokoli, kupus, kelj. Baš me briga što nevješti momci i nevjeste metež u svijetu predstavljaju kao kraj.

Alen Jaredić poklonio mi je knjigu razgovora Huga Prata sa Dominikom Ptifoom. Hugo Prat / želja da se bude beskoristan /sjećanja i razmišljanja. Kratke priče za dugo guštanje. Lijepa jesen.

Predrag Backović ispričao mi je priču o psima požmirepima, vlasničkim psima koji kroz život šetaju pse i vlasnicima pasa koji kroz život vuku pse. To se ne može prepričati i zapisati. On je titogradski Slavoj Žižek. Majstor skraćenih usporedbi. Hajdeger govori o zaboravu bitka. Backović se s njim nije sretao. Ipak, uz njega, kad je u top formi, čovjek razumije što znači biti. On misli.

IDEJU SPAŠAVA MISAO

Biti znači misliti. Crna Gora nije geografski pojam. Ona je ideja. Ideju spašava misao a nama fali mišljenja. Iskustva koja dijelimo van ideoloških rovova su ključna iskustva. Ako ta razmjena ne funkcioniše, u prostoru praznine imamo mnogo lažnijh ljekova.

Ljudi se koprcaju van svog životnog svijeta. Identitet, pravda. Bez tih iskustava zajednica se vrti u krugu kriza. Ekonomija, statistika, partijski rejting. državljanin koji je glasač, potrošač i radna snaga. Institucije koje fabrikuju nove direktive. Uspon desnice. Radikalizacija ljevice. To su posljedice krize koju partitokrate shvataju samo kao političku borbu. U takvom pejzažu proizvode se samo novi politički radikalizmi i kopaju sve dublji rovovi. Ako ova zemlja hoće budućnost, mora da se vrati onome što je nekada činilo jedinstvenom - mišljenju. 

PRIČANJE JE DUŠI POSLASTICA

Primjećujete li kako se formiraju čopori koji svako malo rastrgnu nečije nesrećno dijete uz ogradu školskog dvorišta. Van ograde obrazovni sistem nema ingerencije i direktor škole je bez ovlašćenja da prekršajno procesuira nasilnike. To je tako očit znak da škole nijesu mjesta slobodnog mišljenja i prvila funkcionalnih van zidova školske zgrade. Škole su fabrike diploma. One su korijen krize racionalnosti, rodno mjesto situacione etike.

U medijima govorimo o mržnji, licimerju, kritici religije, punom identitetu i pravoj pravdi. Govorimo o Evropi. Uglavnom, tehničke kalkulacije.

Što znači biti Evropljanin? Što znači biti čovjek danas?

Da bi to znao čovjeku fali povratak iskustvu koje dijelimo prije nego što izvučemo partijske iskaznice. Recimo da pođemo na Tunjevo, Da poručimo mezetluke, vino, pivo, rakiju. Da se u sred priče neko sjeti da tu nude dobru ribu. Da naručimo ribu i krompir salatu. Dok čekamo ribu razgovaramo o zaboravljenim stvarima. Da jedemo ribu i gledamo kako se Sunce spušta preko Pišine strana i Šonjkovače. Da pričamo i sjedimo dok nas studen ne rašćera. Da riječ po riječ osvajamo prostore uz kojih izrastaju politika, kultura, zajednica, dobro, pravedno, ljudsko.

To smo Backović i ja smislili onomad. U davne dane to se zvalo śednik.

Bez šale, ako ova zemlja misli da preživi mora ponovo naučiti da misli. Izvan ideoloških šablona, da duboko i sadržajno misli na nešto više od politike. Na vinograd, školu, familiju i ljude koji nijesu izgubili dodir sa stvarnošću ljudskog iskustva, smisla i vrijednosti.

Bez mišljenja nema slobode. A bez slobode mi nijesmo mi.