Vlatko Simunović

Istaknuti stvaraoci ili istaknuti problem?

U Crnoj Gori godinama raspravljamo da li je status "istaknutog kulturnog stvaraoca“ nagrada za izuzetnost životnog djela ili naknada za politički podobne aktiviste angažovane u sektoru kulture? To nije beznačajna debata. Zato nikoga ne čudi što je jalova.

Пише: Vlatko Simunović Види све колумне

Logikom malih brojeva, osim raznolikosti kulturnog pejzaža, naše društvo ima brojna ograničenja i svaka državna odluka pokazuje kakva je cijena kulture. Ideja da ljudi koji su u sistemu kulture djelujući ostavili dubok trag dobiju doživotne novčane naknade na početku je bila dokaz da visoko vrednujemo kulturu. Kad su frajeri razumjeli da se ta igra moći može nekažnjeno igrati s obilježenim kartama, cijela ta društveno afirmativna priča transformisala se u svoju suprotnost. Podjela državnih nagrada koje su uslov za status istaknutog kulturnog stvaraoca profunkcionisala je u skladu s uzrečicom „ruka ruku pere“.

Od staroga Rima do današnje Njegoševe ulice na Cetinju tom uzrečicom ljudi ističu da će onaj koji pogriješi imati potporu onoga koji je prethodno pogriješio. Tako smo dogurali do toga da javnost dodjele državnih nagrada i aktuelnu verifikaciju statusa istaknutih kulturnih stvaralaca doživljava kao ceremonijale dominantno operetskog karaktera. To su događaji kao stvoreni da posvjedoče koliko nama kultura malo znači. I tome nema kraja.

Formalno, nijesmo mimo svijeta. I druge zemlje imaju sličan sistem podrške stvaraocima. Bugarska, Mađarska, Azerbejdžan, Litvanija… Bugarska se jednom odlučila da “izda sertifikat” za izuzetnost. Parlament je izabrao sedam umjetnika i dobili su status istaknutih kulturnih stvaralaca. Danska je razvila model koji savršeno vezuje stabilnost finansiranja i prestiž sa socijalnom pravednošću i profesionalnim kriterijumima. Treba li Crna Gora da se osvrne u tom pravcu? Ako fali volje, imamo i drugu mogućnost: da se ugledamo na Azerbejdžan. Tamo su ustanovili institut ličnih penzija za umjetnike.

Dodjeljuje ih predsjednik države. Od srca srcu. Pa da znamo…

U RALJAMA POLITIKE

Naš zakon kojim je uređena oblast dodjele statusa istaknutog kulturnog stvaraoca postavlja stroge kriterijume. Moraš biti državljanin Crne Gore, moraš najmanje dvadeset godina djelovati u kulturi, moraš biti dobitnik značajnih priznanja, po mogućnosti Trinaestojulske nagrade. Ministarstvo predlaže. Vlada odlučuje. Teorijski, pred potencijalnim kandidatima su barijere koje sitan interes ne može proći. U praksi sva su ta rješenja porozna.
Nagrade se dijele u društvu gdje sudovi koji vrednuju djela i komisije često zavise od političkih centara. Komisije Ministarstva rade pod „čudnim okolnostima“. Nedavno se statusa istaknutog kulturnog stvaraoca domogao pisac kojem spočitavaju da otvoreno osporava crnogorski identitet. Zakonska norma nužno podrazumijeva dostojanstven odnos prema Crnoj Gori stvaraoca koji pretenduje na status istaknutog kulturnog stvaraoca.

Praksa je relativizuje.

Vrijeme je da mijenjamo i zakon i praksu. Ne mislim da bi trebalo mijenjati stav kojim se propisuje da čovjek koji od države ima doživotnu naknadu za svoje djelo u sektoru kulture nužno mora da poštuje dostojanstvo države koja mu je domovina ili otadžbina. Mislim da bi morali imati komisije u kojima su svi pojedinačno kadri da razlikuju mržnju iz hira i pažljivo oblikovan stav. Da ilustrujem: ljudi koji bi, da postoje vremeplovi, za račun Austrije dodijelili status istaknutog stvaraoca Tomasu Bernhardu.

DANSKI MODEL

Danska je tako riješila problem. Ni oni nemaju vremeplov. Danska traži ljude. Njihov sistem doživotnih grantova funkcioniše kao podrška umjetnicima koji su se značajno izdvojili od savremenika.

Kako to „radi“? Nema Vlade i ministarskih kabineta. Dodjelu vodi Danish Arts Foundation kroz stručne komisije. Ministarstvo kulture je partner a ne sudija. Broj je ograničen. Grant primaju: 93 vizuelna umjetnika, 73 pisca, 37 kompozitora, 18 filmskih i pozorišnih autora. Kad neko od njih umre, oslobađa se pozicija za novog stvaraoca. Kao finansijski iskaz, grant je vezan za prihod. Ako umjetnik ima niske prihode — grant mu daje sigurnost. Ako zarađuje mnogo — grant se proporcionalno smanjuje.

Grant je egzistencijalna podrška i znak prestiža. To je cilj. Dobiti ga znači imati ime koje se pominje s poštovanjem. Sistem koji kombinuje egzistencijalnu sigurnost stvaraoca i meritokratiju. Ima svoja ograničenja. Država svima garantuje jednake startne pozicije „svakog prvog u mjesecu“ i fiskalnu održivost cijele priče. Po budžet, troškovi su fiksni i predvidivi.

U Danskoj odluke donose – nezavisne komisije. U Crnoj Gori odluku donosi Vlada, uz jasan politički upliv. U Danskoj broj ljudi koji mogu imati prestižan status je ograničen. Kod nas broj može rasti beskonačno. U Danskoj, novčani iznos naknade je fleksibilan, vezan za prihode stvaraoca. U Crnoj Gori dobijaš naknadu u iznosu između jedne i dvije prosječne plate, bez obzira na prihode koje već ostvaruješ. U Danskoj država ima ideju da svi zaslužni za njen sistem kulture imaju jednak prihod. U Crnoj Gori država novac dijeli pravedno taman kao Sula Radov žito u vrijeme gladne godine – ako neko ima pun koš, ti mu dodaj još toliko...

U Danskoj imate stručne komisije, evaluaciju, proceduru koja se ne dovodi u pitanje. U Crnoj Gori imate javnost koja sumnja da je kriterijum politička podobnost i umjetnike kojima je mogućnost da se dokopaju doživotne naknade „udarila u glavu“ i traže način da se kroz sistem dodjele državnih nagrada domognu naknade koja za njih život znači.

Ako primijenimo danski model u Crnoj Gori, status istaknutog kulturnog stvaraoca postao bi amblem i znak jasne poruke da istinski kreativni ljudi u svojoj zemlji ne mogu biti marginalci. Odluke bi donosile nezavisne komisije, broj bi bio ograničen i održiv, a naknade bi pratile realne prihode stvaralaca. Time bi se smanjile zloupotrebe i stvorila bi se jasna poruka: kultura je temelj identiteta, a ne arena dnevne politike. Put do naknada za istinski najvrjednije neka vodi kroz transparentnost, stručnost i odgovornost.

Mogućnost da ne udovoljavamo čeljadi čija je „glad beskrajna a ruke vječito prazne“ i državnu administraciju usmjerimo ka ljudima koji kulturu žive kao vidik bez kraja i žrtvuju egzistencijalnu sigurnost za račun svojih poetika mora da postoji.

Kultura nije plijen. Kultura je centralna arterija koja životnom snagom snabdijeva duh i dah naroda. Tu žilu ne smijemo zakrčiti cinizmom i zloupotrebama.