Б. Бабовић

RAKOČEVIĆ ZA PORTAL O KORIFEJ TEATRU

"Pozorište u malom mjestu stvara tolerantnije, pametnije i bolje ljude"

Kolašinski Korifej teatar počeo je kao amaterska pozorišna grupa prije 19 godine, a kao fenomen iz malog mjesta ozbiljnim i predanim radom prokrčili su put ka domaćim i međunarodnim pozorišnim festivalima i prerasli u respektabilan teatar čije predstave nagrađuju i publika i stručnjaci. Reditelj i umjetnički rukovodilac Korifej tetara Zoran Rakočević ističe za Portal RTCG da bi otvaranje pozorišta u nekoliko gradova u Crnoj Gori bilo od nemjerljivog značaja.

Zoran Rakočević ističe da rad u malom mjestu ima svoje prednosti, ali da se do publike može doći samo ako radite kvalitetno. Smatra da bi otvaranje pozorišta u nekoliko gradova u Crnoj Gori bilo od nemjerljivog značaja. Stvarala bi se plemenitija pokoljenja, usvajale bi se neke nove navike, bili bismo, kako ističe, tolerantniji, pa i pametniji.

Korifej teatar godinama uspješno radi na različitim projektima. S obzirom da radite u maloj sredini, koliko vam to otežava rad, a šta su prednosti?

Male sredine uvijek nose svoje poteškoće. U velikim mjestima niko vas ne zna i treba da se dokažete na jedan drugačiji način, tu imate tržište. U manjim sredinama svi vas znaju, svi su upućeni u ono što se zbiva i svakodnevno znaju vaše korake, kao što se sve u palanci i zna. To ima i svoje prednosti i čari. Naravno, ne očekuje se da mala sredina ima budžet kao velika, ali mislim da je, ipak, atraktivnija kao kulturna destinacija. Trudimo se da ono što radimo bude ozbiljno i kvalitetno, kao da smo u bilo kojoj sredini.

Sa kojim ciljem ste ušli u priču o poluamaterskom pozorištu u maloj sredini i jeste li zadovoljni kako vas je Kolašin prihvatio? Kakav je prijem u drugim sredinama gdje gostujete?

Počeli smo nekada davno kao amateri, 2004. godine i bili veoma uspješni i u zemlji i u regionu. I tada smo bili fenomen iz malog mjesta, vukao nas je entuzijazam. Danas se većina nas školovala na akademiji na Cetinju i okupljamo se pod okriljem naše nove NVO Korifej teatar. Naš rad je po svim aršinima profesionalan, a ne poluamaterski kako stoji u pitanju. Naša trupa se u 2022. godini pojavila na 4-5 festivala u konkurenciji sa ozbiljnim institucionalnim narodnim i gradskim pozorištima iz regiona i osvajala nagrade. To što nijesmo institucija nego NVO, ne svrstava nas u poluamatere, već u nezavisnu scenu. Sama formulacija pitanja nije za zamjeriti, već je upravo indikator položaja nezavisne scene u Crnoj Gori o kojoj se ni ne govori ni ne zna mnogo, i sama je u suštini mala.

Kulturni poslenici sve češće govore o značaju osnivanja ili obnavljanja pozorišta u mnogim gradovima Crne Gore. Šta bi realizacija jedne ovakve ideje značila i za te sredine i za kulturu u Crnoj Gori uopšte?

Osnivanje pozorišta u nekoliko sredina u državi bio bi potez od nemjerljivog značaja. Takav benefit bi se osjetio tek za, cijenim, nekih deset godina, kada bi nekoliko generacija moglo da prođe kroz repertoar i sve ono što postojanje pozorišta može da znači, festivale, gostovanja, nagrade. Iznad svega, stvarala bi se plemenitija pokoljenja, usvajale bi se neke nove navike, bili bismo tolerantniji, pa i pametniji. Evo u malom Kolašinu se, s vremena na vrijeme, progovori o Euripidu, recimo. Kao što se zna mnogo detalja tokom boravka Lalića u gradu, ili Đilasa u mladosti, ili prilikom snimanja partizanskih filmova. Naš festival Korifej već ima svoju formiranu publiku i ta publika je, sa tom brojnošću, spremna da ima i svoj gradski teatar. Vjerujem da je tako i u sredinama poput Kotora, Herceg Novog, Tivta, Bijelog Polja, ali i Podgorice koja je već spremna za nove pravce, eksperimente i nove žanrovske pozorišne ustanove.

Poznato je da su ulaganja u kulturu u Crnoj Gori uvijek skromna i da i veća pozorišta imaju problema sa finansijama. Kako se vi nosite sa tim teretom i koliko pomoći imate od Opštine i države? Da li se to sa novim strukturama u lokalnoj upravi ili resornom ministarstvu mijenja na bolje?

Mogu reći da se klime po Korifej teatar mijenjaju na bolje, ali veoma sporo. Možda i mi očekujemo da se odjednom sve razriješi, ali istina je da su i naša profesionalna produkcija i festival sve više prihvaćeni kod gradskih vlasti. Kada se osvrnemo na status prije recimo pet godina, to su velike razlike.

Što se tiče državnog budžeta, tu se dovijamo koliko znamo i umijemo, i možemo se pohvaliti da na konkursima prolazimo solidno, ali da su sami konkursi do sada postavljeni na neobičnim osnovama, o čemu smo mnogo puta do sada pisali u medijima. Smatramo da se udruženje poput našeg mora i s druge strane, od strane i opštine i države, bolje njegovati. Pogotovo ako ga održavaju nezavisni umjetnici.

Ko je članovi ansambla Korifej teatra? Jeste li otvoreni za sve zainteresovane koji žele da vam se pridruže, bez obzira na obrazovanje ili godine starosti?

U suštini stalnih članova je desetak. Tu su osim mene glumci Đorđije Tatić, Anđelija Rondović, Jelena Đukić, Sanja Vujisić, Ognjen Sekulić, Petar Novaković, dizajner Srđa Dragović, profesorica književnosti Snežana Šćepanović Đurasović. Stalni članovi su i Radovan Drašković, tehničar i Bato Lisičić, vozač. Sada sam nabrojao one koji su najaktivniji svojim zalaganjem u posljednjoj godini dana, ali tu je naravno sigurno još toliko kolega umjetnika koji su povremeno uključeni, ali i naši sjajni volonteri Marija, Jovana, Magdalena, Bogdana, Ilija, Andrija, Matija. U suštini otvoreni smo za sve zainteresovane, naročito u avgustu kada je festival, gdje nam organizaciju vazda treba malo poduprijeti.

Koliko su mladi iz Kolašina i okolnih mjesta zainteresovani da se oprobaju u glumi ili nekom drugom segmentu pozorišne magije? Izađete li iz tih projekata zadovoljni i vi i oni?

Nažalost posljednjih nekoliko godina smo zamrzli naš rad sa novim snagama i generacijama u Kolašinu, a fokus smo stavili na formiranje profesionalne produkcije. Angažovanje mladih vidim kao najispravniji put i jedan od načina da proaktivno djelujemo i u svojoj zajednici i u državi. Na kraju krajeva i sami smo počeli kao amateri i u tome istrajali neko tri, neko 15 godina i znamo svi za sebe šta nam je to značilo. Bez posvećenog rada sa novim snagama, bez prenošenja znanja i vještina smatram da ništa ne bi imalo smisla. I znam da ćemo sa školom glume nastaviti, nadam se veoma brzo, možda i ove godine.

Posljednja predstava koju ste radili je "Suton u javorovom vrtu", vaši glumci su angažovani i u predstavama za najmlađe. Kako se odlučujete šta sljedeće raditi? Vodite li računa da predstave korespondiraju sa trenutnim stanjem u društvu i problemima koji su aktuelni?

"Suton", tekst Vaska Raičevića, je naša posljednja produkcija i predstava koju tek treba izigrati. Ona je moj izbor kao reditelja, ali i kao umjetničkog rukovodioca Korifej tetara. Uglavnom u tom rukovođenju učestvujemo kolega Đorđije i ja, ne zbog neke vrste autoritarnisti koja se nameće u udruženju, već zbog upućenosti u projekte i istraživanja mogućnosti. Mi želimo da i drugi unesu svoje ideje, i uvijek smo tu da poslušamo. Eto, naveli ste dječije predstave: komad "Luckasti klovnovi" ideja je Sanje Vujisić i Anđelije Rondović u kojoj su imale potpunu slobodu. Važno je samo da ideje zadovoljavaju problematiku današnjeg vremena i da otvaraju društveni angažovana pitanja. Mislim da je to misija umjetnosti uopšte, ali i naš zadatak - da ubodemo prstom u oko gdje se god može, da kažemo šta nas muči i nadahnjuje.