Тамара Гаврић

VOJIČIĆ KOMATINA ZA PORTAL

"Risto Ratković - književno bogatstvo Crne Gore"

Risto Ratković je naše prepoznatljivo književno bogatstvo, dio nasljeđa kakav nemaju ni neke mnogo veće kulture, a njegovo ime ima posjed svekolikosti značenja za crnogorsku kulturu, kazala je za Portal RTCG predsjednica žirija za ovogodišnju nagradu Risto Ratković i profesorica Univerziteta Crne Gore Olga Vojičić Komatina. Istakla je da se dobitnica nagrade, Maja Solar, istakla kao, između ostalog, pjesnikinja vanredne rječitosti.

Šta Risto Ratković kao pisac predstavlja za našu kulturu i na koji način ju je oblikovao?

Ime Rista Ratkovića ima posjed svekolikosti značenja za crnogorsku kulturu. On je naše prepoznatljivo književno bogatstvo, dio nasljeđa kakav nemaju ni neke mnogo veće kulture.

Osim što je autor prvog crnogorskog romana u kojem je sačinio preplet i u žanrovskom smislu, ali i u pogledu stapanja dvije stilske formacije – avangarde i socrealizma, kao i u eklektizmu epskog i lirskog, on je, takođe, pisao u osobenom maniru, spajajući nespojivo i, uz to, okušavši se u raznim izmima avangardne provenijencije, a zaustavljajući se ponajviše u nadrealističkom od kojeg je tvorio sopstveni, neuklopljiv u sve propisane propizicije.

Kako se na lik i djelo Rista Ratkovića gledalo nekad a kako danas?

Rekli bismo da je Ratković bio najpopularniji kasnijih dvadesetih godina dvadesetog vijeka kada je, osim što je stvarao poeziju, pokrenuo pet nadrealističkih časopisa sa francuskim kolegom pjesnikom Monijem de Bulijem, u okviru kojih su publikovale vodeće poete tadašnjeg zenitizma, dadaizma, eskpresionizma i tako dalje.

Beogradsaka publika je imala razumijevanja za ono što se tada stvaralo, a otuda se takav ukus i takva književna recepcija širila dalje. Na crnogorskom prostoru je bio jedini nadrealista, možda i jedini koji piše na takav način, ali kada uzmemo u obzir već zahuktali duh socrelističkog manira stvaranja poezije stasavale tada, kao i nepostojanje lirskog kontinuiteta u zemlji epski nastrojenoj i mitovima opterećenoj, jasno je da su popularniji bili pjesnici koji su pisali razumljivije narodu i njegovim potrebama.

Kada je i sam uvidio to, opredijelio se i on za leksičku razumljivost i adaptiranost širokim narodnim masama, iako je i tada težio articifijelnosti i nečemu što je bilo iznad ukusa i znanja prosječnosti. O tom preokretu najviše govori u eseju Moralno pitanje umjetnosti, gdje konstatuje da pisac ima moralnu obavezu prema čitaocu i da mora biti razumljiv i logički opravdan i poveziv.

Tada je i postao poznavaniji i popularniji i sigurno se tada i formira razlog zbog kojeg i decenijama kasnije njegovo djelo svrstavaju izričito i nepravedno samo u socrealističke okvire. Tek su poslednje tri decenije donijele dublje i višestrukoje sagledavanje Ratkovićeve književne biografije.

Na koji način je Risto Ratković kroz svoje stvaranje posmatrao rijeku Lim i svoj zavičaj?

Lim je najrasprostranjenija prostorna struktura u njegovom djelu. U tolikoj je mjeri višeprostorna da je Ratković pjesnički oblikuje i pretače i kroz morska prostranstava koja je upoznavao na svojim diplomatskim misijama. Najživotnija je semoisfera njegove opčinjenosti zavičajnim ljepotama. Lim uvijek osjeća, sadrug je i sabrat, saborac u teškim danima, nijemi posmatrač, ali svjedok i života i smrti.

Može biti i najbistrije zelenilo i odmor duši, ali i voda koja odnosi leševe, kao u jednoj sceni romana Nevidbog, sceni koja autentično prikazuje upravo mjesto koje je Bog zaboravio, na kojem je umrla ljudskost, dakle. Lim je ono što mu daš, prema emociji onog koji posmatra, i on se daje i oblikuje, tako ga je naš pjesnik doživljavao.

Svjedoci smo da se poruke iz stvaralaštva Rista Ratkovića ne vezuju za određeni period već da se mogu primijeniti uvijek. Po Vašem mišljenju, šta je ono sto bismo trebali posebno da izdvojimo?

Poruke koje danas i uvijek možemo tumačiti iz njegovog djela umnogome se odnose na čovječnost, ljubav prema bližnjem i onda kada bližnji nestane iz svijeta egzistencije i ode u onostranost - jer Ratković nije priznavao nadmoć smrti koliko god da ga je demantovala i ranjavala, i na kraju, multikulturalnost u pravom smislu te riječi, jeste nešto za čim je težio upravo na crnogorskom, domovinskom području, znajući da su se konflikti i ratovi pokretali i vodili iz nedostatka empatije prema različitosti.

Ovogodišnja nagrada Risto Ratković pripala je pjesnikinji iz Srbije Maji Solar za knjigu poezije „A htela sam“ a Vi ste bili predsjednica žirija. Možete li nam reći koji su bili kriterijumi na osnovu kojih je izabrana Maja Solar i šta je ono što ju je izdvojilo od ostalih ? 

Kada smo birali dobitnika ovogodišnje nagrade Risto Ratković, pet članova žirija je izdvojilo, prema sopstvenom izboru, deset najboljih zbirki ili ciklusa poezije, dajući poene od jedan do deset.

Cijenila se snažna sintagma, simbolički, indeksni i posebno ikonički znak, vrednovalo se ono što je poetično po svim propozicijama i kvalifikativima, ono što nadahnjuje, rasplamsava refleksivnost, proširuje intelektualne i emocionalne vidokruge.

U takvom svijetlu kritičkog prosuđivanja izdvojila se Maja Solar kao pjesnikinja vanredne rječitosti, dakle, logosa koji lapidarno ide u srž mnogostrukih egzistencijalnih kompleksnosti i nosivosti – sa malo riječi i uz preimućstvo smjelih sinestezija, inverzija i metafora, njena poezija otvara mnoga vrata i silna pitanja.

Pri tom, očituje se i znatna filozofska energija i konstantna komunikacija sa esencijalnim pitanjima od životnog značaja. Zaključimo, ovakva feminocentričnost data kroz poetski oblik jeste nešto što treba i ovakvom takmičenju i publici koja će imati sretanja sa pitanjima i odgovorima Maje Solar, a u prvotnom i krajnjem, poruka i ove poezije jeste altruizam i humanost.