Miodrag Marković

Promovisana knjige Jugosloven K. Ivana St. Rizingera

U prostorijama Multimedia music record store sinoć e održana promocija remasterizovanog izdanja knjige Jugosloven K. rok pisca Ivana St. Rizingera. Pored autora na prezentaciji govorili su direktor Multimedia Music-a Rodoljub Stojanović, novinar Dušan Vesić, muzički urednik radija 202 Nenad Kuzmić, rok novinar Duško Antonić, Goran Šobić muzičar, pjesnik i izvršni urednik portala Rockomotiva koji je ujedno bio i moderator te večeri. Prvoligaška ekipa imala je šta i reći o malom djelu, sa velikim riječima, o skromnom autoru ogromnih neiskazanih mogućnosti, svako na svoj način.

U knjizi "Jugosloven K." Ivan St. Rizinger bavi se praskozorjem raspada velike države prije gotovo punih  trideset i pet godina. Autor više skriva nego što pokazuje svoje nedoumice pokušavajući da otrgne od zaborava jedno sumorno vrijeme umirujuće nam bivše države. Sada se to skupno zove Region. Manje-više šire ili uže, no nije bitno. U međuvremenu neke bivše republike, nakon osamostaljenja, postale su članice Evropske unije, druge su ostale na marginama svojih želja... Izmedju svoje ljetnje predratne priče, pisac je ubacio intervjue sa rock zvijezdama onog vremena. Tu su Bruno Langer, Bora Djordjević, Željko Bebek, Rambo Amadeus, Bajaga, Milan Mladenović i još po neko zvučno ime, ali da ne nabrajam.U knjizi "Jugosloven K." Ivan St. Rizinger bavi se praskozorjem raspada velike države prije gotovo punih  trideset i pet godina. Autor više skriva nego što pokazuje svoje nedoumice pokušavajući da otrgne od zaborava jedno sumorno vrijeme umirujuće nam bivše države. Sada se to skupno zove Region. Manje-više šire ili uže, no nije bitno. U međuvremenu neke bivše republike, nakon osamostaljenja, postale su članice Evropske unije, druge su ostale na marginama svojih želja... Izmedju svoje ljetnje predratne priče, pisac je ubacio intervjue sa rock zvijezdama onog vremena. Tu su Bruno Langer, Bora Djordjević, Željko Bebek, Rambo Amadeus, Bajaga, Milan Mladenović i još po neko zvučno ime, ali da ne nabrajam.
U tadašnje izjave intervjuisanih zvijezda i zvjezdica ne bih ulazio, iz prostog razloga, jer to što su mislili prije trideset i kusur godina, sumnjam da bi sada bilo koga zanimalo. Možda je tada njihova riječ trebala biti glasnija, konciznija i jača, ako već nije mogla biti presudna za dešavanja na ovim prostorima koji su slijedili. Prisjećam se tek ponekog prigušenog zova. Ništa više. Opet možemo pričati o hrabrosti ili interesima, nebitno...
Vrijednost ove knjige nije samo u onome što je autor napisao i opisao, već i u smislenom ćutanju, njegovoj želji da izbaci taj višedecenijski gnjev iz svog slobodoumnog ranca života koga nosi na plećima, gdje ujedno postavlja pitanje  ko je i šta je, taj sklonjeni umorni bijes koji lamentira iznad opisanih redaka u njegovoj priči, a ne ostavlja pisanog traga "zašto mi uništiše zemlju",jer nema krivaca do nas samih uvijek.
U suštini bolje je biti apatrid u svijetu nacionalizma, nego krvnik na pijadestalu sopstvenog štita umrljanog tudjom krvi. Ne postoji potreba da ljudsko biće svoj identitet traži kroz razmirice sa drugima, čak i onda kada su drugačiji, možda nepotrebno pohlepniji i zli, pa čak i onda kada razumiju samo jezik sile.
Sa svojih gotovo šest decenija gaženja po ovoj zemlji natopljenoj bolom i uzdahom  težnji ka nedohvatnoj sreći, sebe samog mogu uvijek doživjeti kao aktera opisanog u knjizi. Da, bila je magla, nikada se i nije razdanilo do kraja, a iz nje su izronile sve nečastive sile koje su drijemale godinama i vrebale priliku da, za račun svojih ličnih interesa, ogole nesrećnike, a sada podanike u istom, samo presvučenom, sistemu razvrata, pljačke i uniženja. A sve kroz parolu " slobodan protok ljudi i kapitala". Sloboda ljudi je samo nedosanjani vječni san. Kapital je uvijek prisutan. Ne postoji sistem vrijednosti, samo moć kapitala, procjena očaja i toksičnost izgubljenih nada. I tako u krug.

Naravno da uvijek mora postojati sloboda izbora, to je cijena časti čistog obraza. Zbog toga se ne mogu ni složiti sa jednom intervjuisanom zvijezdom tadašnjeg vremena, ali koja i sada i te kako optira u svijetu rokenrola, da za drugu zvijezdu kaže da nije to rečeno tako kako je napisano, da i ako jeste, moralo je tako biti, valjda je vrijeme bilo takvo. Teorijsko pitanje je što je moranje, da li, radi sopstvenog održanja pogodnosti koje imate, možete se izgaditi na sve druge, poznate i nepoznate, koje ne misle kao tadašnji establišment, ne misle kao rulja ili kao obesmišljeni mediji koji služe samo za razbijanje učmale dokolice i razbibrige dokonih umirovljenika...

Autor ne postavlja pitanje krivca, već daje opis zalutale generacije izmedju redaka, vješto odćutavši sve ono što ga boli, nemoć tadašnjih jutara koja su svanjivala prije trideset godina, gdje je svako jutro bilo gore od prethodnog, ali i te kako utješno u odnosno na ono koje stiže narednog dana. Taj prikriveni mrak na očima, ta tadašnja ćutnja da se niko nikome ne zamjeri, to izdvajanje čopora po jačini urlika i raskalašnog  bijesa, samo je oskrnavilo sve ono što mirnodopska kultura nosi sa sobom. A rokenrol je iz bluza nastao, ovaj sa pamučnih predjela utopljenih znojem i tugom obespravljenih i poniženih ispod svakog dostojanstva. Taj bol je uvijek kroz dušu prenošen. Naravno da boli...

Autor teži da kroz knjigu raspali onaj trun zakopan ispod pepela koji osvjetljava plamičak nade ka razumu ka nekoj normalnoj budućoj komunikaciji izmedju ljudi. Ravnopravno. Sloboda, ljubav i vjera, kako to uzvišeno zvuči, ali u isto vrijeme i otrcano. Sve u zavisnosti sa čijih usana klize riječi.
Knjiga "Jugosloven K." neće promijeniti svakodnevicu, u suštini neće promijeniti ništa do čega nam je stalo. Ali daje jedan otisak u zlu vremenu, jedan trag da se i drugim putevima može ići, možda ne i stići, ali izbor je tu. Upozorava nas da se bar na tren zamislimo, da oslušnemo i druge glasove, možda suviše tihe i često nečujne od urlika predvodnika čopora. Ali uvijek postoje...
Navedenu knjigu toplo preporučujem kako za čitanje, tako i za uživanje u istoj, ali ne kao puko ubijanje viška vremena u pauzama ispred ružičasto ogoljenih ekrana, nego kao putokaz ka razumu u svim burama i neverama koje slijede. Zamislimo se bar. Inače, u suprotnom, ovo štivo nije za vas.

Živjeći u nadi u nanizanim  danima i na ovom kalendaru, koji su i dalje otužni, bez mirisa i ukusa, otirući se kroz oblake još jedne jeseni koja će uskoro  pasti u zaborav. Okopniće i ovo malo mira što se prosulo pod našim nogama, osvanuće opet neka jutra, učmala, bezvrijedno tiha i neupamćena. Taj ljudski niz beznađa ne može zaustaviti vrijeme koje tiho kaplje i odlazi u vječnost, ali je protok istog uvijek neophodan, a često i poželjan, da bi se nešto sagledalo kroz prizmu stajanja i vrednovanja.
Ivan St. Rizinger ne može zaustaviti svemir, niti vrijeme može vratiti unazad, on to i ne želi. Pripovjest koju nudi, drži pažnju, neopirući se novopridošlim vremenima na način teatralno istorijskih svakodnevnih misija koje su se odavno obezvrijedile nudeći samo akcenat gole sile i slaboumnosivih prikaza onog života koji se ne živi čak i u dječjim slikovnicama. Jezik pripovjedača je lagan, sinhronizovan i umirujući, tako da novim generacijama opisani doživljaji su samo predaleki pejzaži oslikani vještom rukom autora. Međutim, mi koji smo preživeli i odživjeli takva vremena, vrlo dobro znamo šta je sve pisac morao istrgnuti iz vlastite duše, prilagoditi sav svoj jed civilizovanom ophođenju prema neistomišljenicima, bez tačke ključanja, bez osude. Ali, taj isti Ivan St. Rizinger ne dozvoljava da se i takva vremena otrgnu zaboravu. Dosljedan svom načinu života, pisanju i sveukupnoj komunikaciji sa svima kojima je, prije svega, rok muzika na sluhu i duši, ujedno ozbiljan i strog prema sebi samom, ni na koji način nije idealizovao ono svoje malo zrnce sreće koje je opisivao u nesrećnim i nesređenim vremenima, a koje, Luciferu hvala, bar na ovim prostorima ima u izobilju.
U predigri sakaćenja generacija koje su na početku svoje mladosti mislili da imaju sve vrijeme ovog svijeta, učestvovali smo svi mi koji smo decenijama trovani poslušnošću, odanošću i neinventivnošću, inicirajući prolaznost vremena u drskoj mržnji i omalovažavanju svega što nije usko lokalnog karaktera, ne uviđajući blagovremeno koliko je svijet mali u svom geografskom smislu, a vrijeme tako bešumno otkapava  svoj svemirski pijesak. Ostarilo se, a sve se pamti kao da je juče bilo, a proletjelo je bezmalo tri i po decenije. Taj stravičan prikaz ljudske nemoći, nadaren impulsivnom ljudskom glupošću, gdje se jedno zlo hranilo drugim, nigdje nije odvelo tako brzo svoje podanike do u vozove koji odavno stoje na kolosjecima koji ne funkcionišu. Možda smo i odmicali, ali stigli nismo. Uvijek je, nekako, to svjetlo u daljini bivalo sve udaljenije. Zagledavši se u svemir, nismo ni primijetili koliko smo mali. Jednostavno, bili smo stranci u sebi samima. Inkorporirajući sluganstvo i malodušnost, strašno smo dugo proveli vremena na leru. No, svakoj opijenosti dođe kraj.

Na koncu, knjiga ima širi kontekst, a ne samo opisanih par godina kroz bespuće uz dah probudjenih zvijeri u ljudima. Ko razumije, razumije, ko ne shvata, teško će ići bilo kakvo obrazloženje... A razum... Verba volant, scripta manent...