B.Bu. [ n1.rs ]

Može li četbot da zamijeni psihoterapeuta?

Vještačka inteligencija nije koncept budućnosti – ona je već tu, četbotovi nam nude „emocionalnu podršku”, pitanje je da li su korisni ili predstavljaju rizik.

Besplatna psihoterapija, to je jedna od prednosti koju su nam naveli ispitanici koji su se obratili mašini kada im je bila neophodna podrška za mentalno zdravlje. Druga, možda i primamljivija je što ih ne osuđuje i ne osporava. Možete se predstaviti da ste neko drugi ili se predstaviti bez navođenja ličnih podataka i uvijek je dostupna.

– U psihoterapiji anonimnost nije opcija. Jer ono što prevashodno liječi jeste međusobni odnos koji traje. A odnos ne može da se gradi ako ne znamo ko je s druge strane – bilo terapeut, bilo klijent. Zato je iznad svega princip povjerljivosti. S druge strane pitanje je koliko bi bilo dobro da terapeut za svoje klijente bude dostupan non-stop, jer bi to uskratilo klijentu mogućnost da se osloni na svoje resurse i da ih jača, moglo bi stvoriti jedan odnos zavisnosti. Ljekovitost psihoterapije ne ogleda se samo u tome šta se dešava na sesijama već, takođe, i šta se dešava između sesija – kaže za „Magazin” Ivana Perić, diplomirani psiholog i sertifikovani transakcioni terapeut koja je na ovogodišnjem 73. Kongresu psihologa Srbije vodila radinicu pod nazivom: „Vještačka inteligencija (VI) i psihoterapija – između projekcije, empatije i etike”.

Ideja je bila da zajedno, kao psiholozi, čujemo različite argumente i razmišljamo o etičkim, moralnim i profesionalnim implikacijama sve aktuelnijeg trenda – da VI može da „liječi” isto kao psihoterapija i psihološko savjetovanje.

Naša sagovornica ukazuje na poruku s radionice da VI ne može to da zamijeni. Čak i ako bi mogla tehnički, etički je to vrlo upitno.

Ona konstatuje da ako nema povjerljivosti, nema ni povjerenja.

– Ipak, za razliku od internet prostora, povjerljivost u terapijskoj sobi uključuje prednost i procjene kada se pravilo povjerljivosti mora prekršiti zbog bezbjednosti klijenta (na primjer visok rizik od nasilja u porodici, samoubistva i dr.) jer je bezbjednost klijenta ali i terapeuta takođe prioritet. S druge strane, uvijek je upitno kada podatke ostavljamo na internetu, čak i kada se garantuje zaštita podataka.

Perićeva insistira da je kontakt s drugim ljudskim bićem nezamjenljiv.

– Poznato je iz istraživanja o efikasnosti psihoterapije da ono što liječi u terapiji jeste odnos između klijenta i terapeuta. Slažem se da alati VI mogu biti dobro pomoćno sredstvo, naročito kod obrade podataka.

Kada je riječ o aplikacijama i četbotovima koji nude „emocionalnu podršku” – da li mogu biti korisni ili predstavljaju rizik, naša sagovornica kaže da mogu da budu korisni u prvom koraku – saznavanju informacija gdje se obratiti za podršku i kome.

– Čak i sam čet GPT (ChatGPT) obavezno napiše da razgovor na taj način nije zamjena za terapiju i da je potrebno obratiti se zvaničnim centrima za brigu o mentalnom zdravlju. Ukoliko ljudi umiju da postave dobro pitanje o svojim simptomima, vjerujem da će dobiti dobru informaciju. Ali četbot ne može da pruži terapijske intervencije. Jer u terapiji i psihološkom savjetovanju treba znati u kojem pravcu voditi proces, a to se jednim dijelom zasniva na intuiciji, emocionalnoj pismenosti terapeuta i svim onim procesima razmjene koje je teško do kraja objasniti, a još manje moći pretvoriti u niz binarnih podataka. Istina je da ljudi izvještavaju, da mogu da se povežu s mašinom, da imaju osjećaj da ih softver kao što je čet GPT razumije, ali da li je to takav tip odnosa? Drugo, opasnost od četbota je što nema konfrontacije, već djeluje kao da je osoba koja ga koristi uvijek u pravu, a to može biti pogrešan put za ličnu promjenu.

Ivana kaže da je već imala pacijente koji su koristili VI kao vid samopomoći prije nego što su došli kod nje: – Čak prave i poređenje: „Vi ste mi na to ukazali, a četbot je rekao ovo...” Brine ta antropomorfizacija – pripisivanje ljudskih karakteristika VI i vjerovanje da ih taj softver čita i poznaje bolje nego neko drugi. U tome vidim opasnost. Ljudi kada su u nekoj potrebi, kada se osjećaju ranjivo, često bez kritičkog osvrta, traže pomoć. Ranije je to bilo obraćanje hodžama, vračarama, astrolozima... Bojim se da ako vjerujemo da je četbot dovoljan, da nećemo potražiti i zvaničnu stručnu podršku i da ćemo i dalje sa sobom ostati u „magli”.

Svi odgovori za kojima čovjek traga zapravo su u njemu, tj. on je jedini koji na to može da odgovori i zato je uloga terapeuta da bude dobar vodič u tome. To i dalje ne može VI jer prosto ne može osjetiti i razumjeti ljuska iskustva, insistira Perićeva.

Ona podsjeća i da je terapija duboki rad na sebi i put samospoznaje. Četbotovi jako forsiraju konkretne korake i rješenja, kao da su i sami ljudi programirani. Nakon 10 godina iskustva i 20 godina bavljenja psihologijom mogu slobodno da kažem da su ljudi mnogo kompleksniji od toga, poručuje Perićeva.