B.Bu. [ n1.hr ]

TRAGIČNA PRIČA

Na MFF-u dokumentarni film ''Put Your Soul on Your Hand and Walk'' o Fatimi Hassouni 

Protagonistkinja filma, fotoreporterka Fatima Hassouni, ubijena je dan nakon što je film odabran za prikazivanje na festivalu u Kanu.

''Put Your Soul on Your Hand and Walk'' dokumentarni film iranske rediteljke Sepideh Farsi odjeknuo je u Kanu i započeo razgovore o Gazi i sigurnosti novinara, naročito zbog činjenica da je protagonistkinja filma, fotoreporterka Fatima Hassouni, ubijena dan nakon što je film odabran za prikazivanje na ovom prestižnom festivalu.

U razgovoru za Večernji list Farsi objašnjava koliko je na nju ali i film uticala Fatimina smrt, te govori o izazovima rada pod zabranama, prijetnjama i etičkim dilemama.

Ubijena protagonistkinja
Iranska rediteljka najavljuje i nove projekte, animirani film ''Memories of Undutiful Daughter'', inspirisan vlastitim životom i dodaje kako će njen fokus uvijek biti na temama slobode i snažnih ženskih likova.

''Strašna je i šokantna činjenica da je Fatima Hassouna postala meta izraelske vojske i ubijena zajedno sa svojom porodicom. Iako je počast koju su joj odali festival i Žilijet Binoš bila donekle suzdržana i ne toliko frontalna, ipak je pridonijela vidljivosti filma. Osim toga, činjenica da je ona ubijena, a bila je protagonistkinja dokumentarnog filma i fotografkinja, te je bila meta poput mnogih drugih novinara u Palestini i drugim djelovima Bliskog Istoka – Libanu, Siriji – korišćenjem istih metoda izraelske vojske samo zbog dokumentovanja rata i genocida, daje filmu dodatnu težinu. Vidljivost filma stoga je dio počasti, ali prije svega proizlazi iz strašne činjenice da je protagonistkinja ubijena, što se do sada u istoriji kinematografije nikada nije dogodilo'', rekla je.

Film je složen od WhatsApp video poziva, prekida, “neosvježenih” slika koje ponekad prelaze u slikovnu apstrakciju. Farski kaže kako je to bila estetska odluka kako bi se naglasila fragilnost komunikacije i ograničenja u pristupu.

Ljudska dimenzija slikama
''Internet u Gazi bio je blokiran na 2G, a veze su često prekidane. Snimanje preko mobitela dalo je ljudsku dimenziju slikama, koja nije, kao što ste spomenuli u vašem pitanju, oštra. Mogla sam jednostavno snimiti drugačije, ali to uopšte ne bi imalo isti učinak, jer bi tada kadar bio rigidan i ne bi bilo fluidnosti. Željela sam se fokusirati na njezino lice, približiti se, ali I povući natrag i nekako se stopiti s tom slikom'', rekla je rediteljka.

Govoreći o odnosu rediteljke i protagonistkinje, o balansu etičke granice između intimnosti i eksploatacije, kaže kako je granica postavljena od samog početka.

''Od prvog razgovora koji sam imala s njom, objasnila sam joj što mi je cilj – napraviti film – i obje smo to znale. Fatima je znala da će svi razgovori biti uključeni u film. Imali smo intimnost, i to doista veliku, ali obje smo uvijek znali da je to u svrhu stvaranja filma. Kada se njezino ubojstvo dogodilo 16. travnja, saznala sam to dan kasnije, a moja prva reakcija bila je da ništa ne mijenjam u filmu; željela sam da ostane prikazan onako kako je bio dok je ona još bila živa. To je bio film koji je ona trebala doći pogledati i predstaviti sa mnom. Nakon nekoliko tjedana odlučila sam uključiti mali dio našeg posljednjeg razgovora, datiran 15. travnja, jer sam smatrala da je važno da gledatelji vide i svjedoče radosti koju je pokazala kada je saznala za odabir filma i kada smo razgovarali o potencijalnoj opasnosti. Rekla je da će doći na festival, ali da se potom vraća u Gazu i objasnila je svoje razloge. Ostatak filma ostao je takav kakav jest'', rekla je.

Kaže kako je tužna činjenica da je film postao puno poznatiji zbog ove tragedije te da bi voljela da je Fatima bila s njim i da je film bio “manji”.

Ključna poruka
''Ali to nisam mogla birati. Ovo pitanje upućujem onima koji čine ova ubistva; jedino što mogu reći jeste da je Fatima zapisala riječi koje ću sada izgovoriti. Željela je dostojanstvenu smrt i htjela je da cijeli svijet vidi njene fotografije i upozna njeno svjedočanstvo. Bila je svjedokinja koja prenosi istinu. Ono što sada mogu učiniti, i što činim, jeste pomoći da se film što više proširi, a postoji i knjiga s njezinim pjesmama i fotografijama koja je sada objavljena, i njenu poruku pokušavam prenijeti što snažnije'', rekla je.

Kaže kako je željela da gledalac osjeti istu frustraciju koju je ona osjećala, kao i činjenicu da je svaki razgovor mogao biti posljednji, te radost koju su osjećali svaki put kad bi ona uopšte odgovorila na poziv.

Film je i portret ženske hrabrosti. Potvrda tome jeste i Fatimina rečenica “Svaki dan izlaziš na ulice, stavljaš svoju dušu na ruku i hodaš”.

Rediteljka kaže kako je to ključna poruka koju je izrekla, i da je zato tu rečenicu zadržala kao naslov filma.

''Za mene ona predstavlja ono što je zapravo činila – fotografisanje u Gazi, što je bilo vrlo rizično. Nije ubijena dok je fotografisala, nego zbog svjedočanstva koje je prenosila. Rekla je da ne želi biti samo figura na kraju filma. Bilo je izuzetno hrabro od nje da to učini uprkos rizicima. Nije jedina, to znamo, ima ih još. Želim naglasiti da Gaza nije počela 7. oktobra, Hamasovim napadom; to traje najmanje 75 godina, pa i više. Postoje i drugi primjeri ženske solidarnosti, poput šišanja kose za Iranke, I to je u redu. No osobe koje to rade ne preuzimaju stvarni rizik. Isto je i sa mnom – snimala sam ovaj film uz nju, ali nisam bila s njim, nisam preuzimala fizički rizik. Mora postojati razlika između onih koji su tamo i nas koji smo ovdje'', kaže, između ostalog, rediteljka i navodi kako se nada da će se s jednim od svojih sljedećih filmova ponovno vratiti na Mediteran Film Festival.