- Hronika
- Kolumne
-
Radio
- Izdvajamo
-
Emisije
- Dokumentarni program
- Pop top
- Europuls
- Zrno po zrno
- Radio ordinacija
- Kulturna panorama
- Zelena priča
- Epoleta
- +382
- Spona
- Svijet jednakih šansi
- Matica
- Život po mjeri čovjeka
- Link
- Izokrenuti svijet
- Koracima mladih
- Moja profesija je...
- Sportski program
- Kulturno-umjetnički program
- Muzički program
- Koracima prošlosti
- Naučno-obrazovni program
- RCG
- R98
- Programska šema
- Trofej Radija Crne Gore
- Frekvencije
- Radio drama
Zanimljivosti
20. 10. 2025.
12:17 >> 12:17
Čovjek ritma na domaćem asfaltu: Kako Sanjin Kertbijev smiruje puls i vodi Podgoricu do cilja
Kada na startu Podgorica Millennium Run-a ugledate trkača sa zastavicom koji mirno broji kilometre, velika je šansa da gledate Sanjina Kertbijeva.
Bivši košarkaš, koji je trčanju prišao iz čiste rekreacije, među onima je koji su otkrili da mu ritam i tempo leže bolje od jurnjave za ličnim rekordom. Poziv da bude pejser stigao mu je prije nekoliko godina sasvim slučajno, pa od tada na “domaćem” asfaltu sigurnim korakom vodi grupu do zacrtanog cilja.
A kako bismo bolje razumjeli njegovu ulogu treba istaći da su pejseri iskusni trkači, koji drže određeni, stabilan tempo i pomažu ostalim učesnicima da ostvare trkački plan, bilo da je to postizanje najboljeg vremena ili samo osjećaj sigurnosti na stazi. Vrijeme na njihovoj zastavici označava vrijeme prolaska kroz cilj, a njihova smirenost često postaje oslonac onima koji prvi put pokušavaju da istrče polumaraton ili maraton.
U masi euforije i adrenalina, pejser je osoba koja nudi stabilan ritam i motivaciju, a to potvrđuje i Sanjin koji će 9. novembra, četvrti put zaredom, biti zadužen za polumaraton na NLB Podgorica Millennium Run-u.
Osim toga i za prepoznatljivi tajming 1:39:59 - granicu koju njegova grupa svake godine, ne samo da ispoštuje, nego i smanji za koji sekund. Sanjinova dilema na prvoj pejserkoj trci nije bila euforija ili komunikacija s trkačima, već tihi duel sa sopstvenim očekivanjima. Pitao se može li isporučiti tačno vrijeme i opravdati povjerenje organizatora? A vrlo brzo dokazao je i da može, pa mu je to postala rutina jednako čvrsta kao i mali predstartni ritual - Milka Noisette.
„Kada sam prestao da se bavim košarkom, tražio sam neku novu rekreaciju. Trčanje nikad nisam specijalno volio, ali uz drugove polako sam krenuo da treniram i tu sam još uvijek“, počinje Kertbijev priču o svom trkačkom putu.
Rekreacija se, vremenom, pretvorila u trkačko zvanje. Dobio je ulogu čovjeka koji sabira korake drugih i pretvara ih u zajednički cilj. Iz treninga u trening, iz jutra u jutro, naučio je da je najvažniji dio izazova smiriti puls grupi i posložiti kilometre u uredan, ravnomjeran tempo. On i njegova zastava postali su pouzdan putokaz svakome ko želi da stazu savlada u zadatom vremenu.
„Sasvim slučajno, nakon istrčanog maratona u Ljubljani, stigao je poziv od Mije Junčaj da budem pejser. Odmah sam dobio vrijeme 1:40, i odmah sam prihvatio”, kaže Kertbijev.
Dodaje da mu je na početku procesa najteža bila borba sa samim sobom, a upravo taj „ispit“ pokazao je da brojke umije da drži pod kontrolom, a um i trkačku grupu još bolje. Otud i lakoća u glasu kad priča o onome što mnogima zvuči najteže - razgovarati sa trkačima dok dišeš na ivici napora, uočavati sitne znakove krize i „sjeći” ih pravim riječima u pravom trenutku.
„Sve to na kraju bude kako treba. Komunikacija sa grupom je uvijek jedna od najlakših i najzabavnijih stvari za vrijeme trčanja”, iskren je Kertbijev.
Pojašnjava nam i da nema nikakvog tajnog „priručnika“ za pejsera. Kontinuitet treninga čuva noge od iznenađenja, a ritual pred start je jednostavan: Milka Noisette - da ruke ostanu mirne, a ritam ravnomjeran. Taj detalj, koliko god sitan, govori o filozofiji “ništa grandiozno, samo stabilnost i dosljednost”.
Upravo iz te skromnosti proizilazi i značenje njegove zastavice. Jasno je da na trci ona nije samo rekvizit, već signal povjerenja. Vijori se poput dogovora izgovorenog bez riječi. Pratimo, ne preskačemo, ne paničimo, dišemo zajedno. A povjerenje se gradi vremenom, objašnjenjem, strpljenjem i osmijehom.
“U početku je bilo čudno i bilo je dosta pitanja, ali ljudi se polako informišu pa svakim danom imaju sve više informacija o trčanju, o polumaratonu, maratonu, pa čak i o čovjeku koji trči sa zastavom. Ukoliko neko još ne zna zašto imam zastavu, rado objasnim“, priča nam kroz osmijeh Kertbijev.
A njegova prepoznatljivost rasla je uporedo s trkom. Iz novembra u novembar, Podgorica je učila drugačiji ritam navijanja, a Sanjin je tiho postajao lice koje se podrazumijeva u startnom koridoru. Veza s NLB Podgorica Millennium Run-om za njega nije datum, već „domaći teren“ - isti mostovi, iste bulevarske ravnice, poznata lica na uglovima, pa čak i ona ista tačka gdje vjetar promijeni smjer i traži da se korak održi. Sve to gradi vezu jaču od jednog dobrog rezultata.
„Samim tim što učestvujem od početka i što sam pejser četvrti put za redom, govori dosta. Podgorica Millennium Run iz godine u godinu raste. Organizacija je na vrhunskom nivou. Plus je to mi je događaj na pragu od kuće”, poručuje naš sagovornik.
U tom kontinuitetu i osjećaju pripadnosti lako je prepoznati i ovu sezonu. Plan ostaje jasan kao broj na zastavici, a obećanje isto - da će tempo biti ravnomjeran, razgovor lagan, a sumnja kratkog daha. To je jezgro svake pejser priče: konkretan cilj koji spaja tuđe mjesece truda sa jednim stabilnim ritmom na stazi.
„Kao i prethodnih godina, ostajem vjeran polumaratonskoj trci i vremenu 1:39:59, možda stignemo i koji sekund brže (a stizali smo svake godine)”, iskren je Kertbijev.
Ali brojke na satu ne dolaze same. One su proizvod atmosfere koju grupa napravi oko sebe. Sanjin zato uoči starta dijeli kratke smjernice koje spuštaju ramena i dižu fokus. Njegov glas je sidro, a sat tek potvrda.
„Svima kažem da se opuste, da su spremni i da je sada vrijeme da uživaju nakon dugih i često teških treniga. Krize imamo i mi pejseri, tako da svi smo tu zajedno da prebrodimo sve probleme. Oni bodre mene, a ja bodrim njih.”
A kad se napokon grad „suzi“u ciljnu liniju, a objektivi počnu da traže osmijehe i podignute ruke, ostaje najjednostavnija poruka. Ona koja svemu daje smisao. Jer ako je pejser preuzeo brigu o tempu i vremenu, trkaču ostaje ono najljepše. Ostaje mu osjećaj da radi pravu stvar, u pravom društvu i u pravom ritmu.
„Pejser brine o vremenu i tempu, tako da vi samo nabacite osmjeh i uživajte. Što više osmjeha to su fotografije bolje”, zaključuje naš sagovornik.
Podsjetimo, registracije za NLB Podgorica Millennium Run su otvorene do 1. novembra na zvaničnoj stranici www.podgorica.run/registracija.
Svi detalji o pravilima učešća, kotizacijama, rasporedu i nagradnom fondu dostupni su na SAJTU.
Коментари0
Остави коментар