Luka Vlaisavljević

Prosinečki izgubljen između ideje i plana

Razlika između ideje i plana igre je u detalju. A detalji su u septembru ogolili Crnu Goru protiv Češke i Hrvatske: ne u jednom potezu, nego u nizu malih, ali skupih propusta, prije svih selektora Roberta Prosinečkog.

Dva poraza (0:2 u Podgorici, 0:4 u Zagrebu) nijesu samo rezultat kvaliteta rivala: to je zbir loše postavljenih uloga, reakcija koje nijesu mijenjale strukturu meča i nedovoljno upravljanje rizikom u trenucima kad je utakmica izmakla kontroli.

Krenimo od Podgorice i duela sa Česima...

Prosinečki je otvorio u 4-2-3-1 sa dvojnim pivotom (Bulatović - Brnović) i trojkom kreativaca iza napadača. Plan je tražio da "hrabri sokoli" zatvore povratne lopte i odbitke na ivici kaznenog, jer Češka to kažnjava po inerciji. Umjesto toga - hladan tuš u 3. minutu: Lukaš Červ sam u zoni 16-18 metara, prvi udarac i 0:1. To je tipična "druga lopta" koju mora da "pojede" zadnja vezna linija, a nije bila ni blizu.

Paradoks je da je Crna Gora zatim napravila "volumen": 22 pokušaja i pet u okvir, uključujući i prečku Andrije Bulatovića u 20. minutu - ali bez promjene kvaliteta šuta. To je ono kad napadaš više, a zapravo ne napadaš bolje. Ostaje žal i za odbijenom loptom koju Camaj nije "bocnuo" preko golmana Češke, već ga je maltene pogodio.

Krstović je prečesto primao loptu okrenut leđima i daleko od gola, paradoksalno igrao je kao krilo, što je bio slučaj i ranije, ali nikad nije dalo neke rezultate. Ako su gledali ljudi iz Atalante vjerovatno su se pitali da li su kupili klasičnu devetku ili krilo?

Greška je bila i u pozicioniranju Krstovića koji je igrao po lijevoj strani, dok je na drugoj bio Milan Vukotić, as Partizana koji je ove godine upravo na lijevoj strani najopasniji i stvara najviše šansi i za sebe i za saigrače.

Tijelo Stevana Jovetića je vidjelo bolje dane, da se sada sam nosi sa krupnim defanzivcima "kost u kost" sa dosta kontakta.

Češka je preživjela nalete, a u nadoknadi nas kaznila tranzicijom preko Kuhtinog izlaza i Černijevog finiša za 0:2.

Treba pomenuti i da smo samo odbranama Petkovića u situacijama jedan na jedan u tim posljednjim minutima pošteđeni težeg poraza.

Struktura je ostala ista, a izmjene su samo dodale svježe noge u isti problem.

I baš tu je "prva greška": ideja bez sidra. Dvojni pivot bez klasičnog čistača prostora (možda je Bulatović to trebalo da bude, ali Brnović je djelovao neobično ofanzivnije nego inače) radio je mnogo, ali nije zaštitio najskuplju zonu terena - ivicu kaznenog. Ako rival lako dolazi do prvog udarca iz 16-18 metara, onda ti presing i posjed služe samo da opet izlažeš iste rupe.

Prosinečki je rotirao (Camaj i Roganović na oko sat igre, Adžić i Lončar oko 70. minuta, Mugoša u finišu), ali nije promijenio mehanizam - nije promijenio utakmicu.

Roganović jeste unio svježinu po desnom boku, nekoliko puta i dobro napao.

Zagreb je druga lekcija, još tvrđa. Prosinečki prelazi u 3-4-2-1, što je logično ako želiš da izdržiš hrvatski posjed i da napadaš tranzicijom preko Krstovića koji je sada prekomandovan u srce napada.

Ali već u 7. minutu izlazi Vujačić zbog povrede (ulazi Rubežić), pa se cijela platforma treće linije mora preslagati. Hrvatska ubija ritmom, Jakić pogađa u 35, a ključni trenutak stiže u 42. minutu - Andrija Bulatović dobija drugi žuti (prvi u 34) nakon duela s Modrićem. Možemo da pričamo o tome da naš mladi fudbaler nije zaslužio drugi žuti, ali to ne mijenja širu sliku.

Od tog časa, meč je i definitivno jednosmjerna ulica, zapravo saobraćaj sa više traka u jednom pravcu bilo bi bolje poređenje.

Ostatak je statistika koja peče svakog navijača reprezentacije: 74,5 odsto posjeda za Hrvatsku, 32:3 u šutevima, 13:1 u okvir.

Kramarić načinje u 2. poluvremenu već u 51. minutu (opet druga faza, opet druga stativa i kasno zatvaranje), zatim autogol Kuča u 85. i Perišić za 4:0 u 92.

Crna Gora je u posljednjim sekundama imala jedini udarac u okvir u 93. minutu - Krstović, kasno i izvan konteksta. To je dijagnoza izolovane "devetke", bez unaprijed nacrtane linije oslobađanja pritiska (nekoga ko bi bio tik iza njega da pokupi loptu i uposli ga ponovo ili traži trećeg čovjeka koji bi došao iz dubine). Bili smo sa devet igrača iza lopte bez želje za napadom.

Druga greška je upravljanje rizikom. Kad ti mladi centralni vezni dobije prvi žuti u polju u meču takvog intenziteta, mora da slijedi zaštitna korekcija - promjena zone ili čak rana izmjena. To nije alibi za karton, nego kontrola štete. Bez te odluke Crna Gora je ostala ne samo sa 10 igrača nego i bez pluća veznog reda. Hrvatska je ostatak večeri igrala na postavljenu odbranu koja se sve dublje uvlačila u 16 metara, bez pravog izlaza.

Treća greška je mikromenadžment prekida. I u Podgorici (rani odbitak) i u Zagrebu (druga faza nakon kornera) primamo golove iz situacija koje se spremaju unaprijed: ko zatvara ivicu kaznenog, ko čuva drugu stativu, ko izlazi na "produžetak" skoka? To se ne uči usred meča - to se crta i vježba prije utakmice. Simptom je isti: na prvoj utakmici pustili smo udarac Červu iz "zlatne zone", u drugoj nijesmo imali nikog na drugoj stativi i oko pet metara.

Četvrta greška je bočna zaštita, odnosno ostavljanje protivniku veliki dio tog prostora. Oba rivala su previše lako dolazila do pasova iz tih zona, gdje im je ostavljen gotovo komfor.

U Podgorici to nije "držalo vodu" ni poslije bekovskih izmjena; u Zagrebu su Stanišić, Perišić i Kramarić reciklirali napade gotovo na traci, jer je naš prvi izlazni blok (krilo/krilni bek + najbliži centralni) kasnio za pola koraka, a centralna trojka je sve dublje sjedala na liniju. Kad tako ostaneš, svaka druga lopta postaje hrvatska.

Peta greška je reakcija s klupe. I u Podgorici i u Zagrebu izmjene su mijenjale ljude, ne i mehanizme.

Protiv Češke, više ofanzivaca nije promijenilo raspored u posljednjoj zoni (broj utrčavanja iza leđa, navođenje beka na odluku, "podvaljivanje" krila da otvori više prostora za Jovetića ili Krstovića). Protiv Hrvatske, ni nakon crvenog nije bilo pravog pokušaja da se meč "zamrzne": spustiš blok, skratiš polje greške, pustiš sat da radi, čuvaš energiju za dva-tri ciljana izlaza po poluvremenu. Umjesto toga, Hrvatska je igrala na 30 metara od našeg gola i čekala da se zid raspukne. Što se, nažalost, i desilo.

I napokon, upotreba osovine Jovetić - Krstović. U oba meča Stevan je prečesto primao pod pritiskom, leđima i bez podrške "trećeg čovjeka", dok je Krstović ostajao usamljen između štopera. To nije pitanje forme igrača, nego "koreografije" oko njih: ko dolazi u povratni pas, ko napada zonu prve stative kad krilo "odvuče" beka, ko se pojavljuje na odbitku? Dok to nemaš, volumen pokušaja biće samo broj u statistici, ali osiromašen pravom šansom.

Je li moglo drugačije?

U Podgorici - sidro ispred zadnje linije i jasna zaduženja za odbitke, plus rana promjena ka direktnijem napadu (drugi napadač ili jasna uloga "lažne devetke"). U Zagrebu - hladna glava poslije prvog žutog, disciplina u duelu, pa onda niski blok sa preciznim okidačima izlaska (prva duga na Krstovića, spuštanje za "desetku", treća linija s krilom koje ulijeće u kanal između beka i štopera).

Kada se sabere: ideja bez detaljnijeg plana, rizik bez zaštite, izmjene pro forme i napad bez geometrije. To je zbir u kojem te bolji protivnici kažnjavaju bez pardona.

Češka te nauči lekciji o drugoj lopti i hladnom startu utakmice; Hrvatska ti objasni koliko su skupe sekunde nepažnje i kako izgleda pola sata pod stalnim talasom posjeda. Na Prosinečkom, ili realnije njegovom nasljedniku je da iz ovoga izvuče operativne korekcije, ne parole: profil igrača mora da prati plan igre, a plan igre mora da sadrži izlaz iz krize čim prvi detalj krene po zlu. U suprotnom, rezultati će i dalje biti - isti.