S.V. [ FK Budućnost ]

Gardašević posjetio "plave": Budućnost je moj dom, da mogu da biram sve bih ponovo

Fudbalski klub Budućnost, nastavlja misiju povezivanja sa ljudima koji su oblikovali identitet kluba, grada i države. A nakon jednog od najdugovječnijih kapitena i igrača sa najviše odigranih utakmica Slavka Vlahovića – u sklopu inicijative da se "plavo-bijela" porodica ponovo zbliži sa svojim velikanima, prostorije je posjetio čovjek čije ime izazova poštovanje gdje god se izgovori: Vojo Gardašević.

Vojo je ime koje nosi jedna cijela epoha, simbol Budućnosti i crnogorskog fudbala – kao dječak od 17 godina je debitovao za „plave“, igrao finale Kupa Maršala Tita prije ravno 60 godina, borio se sa plavima kroz Drugu i Prvu ligu, otisnuo se u Cvole, a poslije kao trener i selektor radio u Iraku, Keniji, Sejšelima, Eritrei… upoznavajući kulture sa čak tri kontinenta.

Ali bez obzira na sve dresove koje je časno nosio i branio, plavo-bijela garnitura sa grbom Budućnosti je za njega nešto posebno.

"Budućnost je moj dom, moj tim, moja publika i najdraži dres, a mnogo sam ih promijenio. Tu sam ponikao kao igrač i obukao dres prvog tima sa 17 godina, a u Budućnosti sam zabilježio i prve trenerske početke – kao trener pionira, odakle sam se sticajem okolnosti vinuo u svijet. Od svog nadimka Vojo-britva, koji su mi dali navijači Budućnosti, nikada nisam odustao. Budućnost i ja smo bili i ostali veza koja predstavlja poštovanje i trajanje zauvijek“, rekao je Gardašević nakon sastanka sa izvršnim direktorom Predragom Kažićem i sportskim direktorom Gavrilom Petrovićem.

Prijateljski razgovor na Kampu je protekao u toplom, iskrenom i emotivnom tonu. Razgovaralo se o prošlosti, sadašnjosti i viziji budućnosti. O radu u teškim vremenima. O navijačima. O generacijama fudbalera čiji je put stvarao. A posebno o periodu 86-godišnjeg Gardaševića u plavom – od 1957. do 1966. je upisao 186 nastupa, potpisao devet golova, igrao i Prvu i Drugu ligu, čuvene baraže za popunu elite, ali i legendarno finale Kupa Maršala Tita 1965. godine.

Tada je Budućnost kao drugoligaš stigla do finala, namjerila se na moćni Dinamo iz Zagreba, gubila 2:0 u 29. minutu, ali je Kotoranin Vlatko Franović u 35. minutu vratio nadu egzekucijom za 2:1, ali predvodnik Gardašević i ekipa nisu mogli do izjednačenja ili preokreta.

U prvom od dva finala igrali su Hajduković, Folić, Gardašević, Pavlović, Savković, Kovačević (Ivanović), Šaković, Todorović, Šorban, Ćerić i Franović.

"Svoja sjećanja i fudbalsku autobiografiju opisao sam u knjizi “Sve bih ponovo”, koja je u procesu štampe i u kojoj je Budućnost znatno zastupljena. To je dokaz mojih emocija prema klubu, ljudima koji su bili u njemu, mojim saigračima i publici. Sjećanja su brojna, ali ono kada se zaori sa tribina “Vo-jo, Vo-jo”, ili kada u tišini svlačionice razmijenimo poglede i bez rijeci odlučimo da prevaziđemo sebe jer igramo srcem…to se ne zaboravlja. I kao što naslov knjige kaže, da mogu da biram, sve bih ponovo, istom strašcu, istim žarom i istom smjelošću“, poručio je nekadašnji lijevi bek “plavih”.

Gardašević će kroz svoju knjigu prenijeti emocije, ali na sreću svih zaljubljenika u Budućnost, a naročito igrača kojima je Budućnost (htjeli da priznaju ili ne) pružila sve jer da nije bilo kluba, ne bi bilo ni njih uskoro će zvanično biti prezentovana Monografija „Ponosna prošlost, jedna je Budućnost“ – djelo koje je oda Budućnosti i Podgorici, djelo koje je rađeno sa ljubavlju i djelo koje na sjajan način opisuje stogodišnju istoriju našeg velikog kluba.

Upravo je to, uz kristalni globus, bio poklon za čika Voja u znak zahvalnosti za decenije posvećenosti, predani rad, hrabrost i identitet koji je utkan u generacije navijača. Darovi nisu bili protokolarni — bili su iskreni, simbolični i emotivni. Bili su potvrda da Budućnost ne zaboravlja svoje velikane.

"Lijepo je vidjeti da klub želi da vrati osjećaj pripadnosti ljudima koji su mu posvetili tolike godine zivota u vremenu kada se igralo srcem. Djeluje da su na čelu kluba ljudi, sa prije svega, dobrim namjerama i zdravom fudbalskom vizijom, što me posebno raduje. Kažu, žele da uvaže legende koje su stvarale klub. To je standard u zrelom sportskom okruzenju, a što ja i dan danas dozivljavam na tri kontinenta na kojima sam radio. Klubovi koji poštuju svoje legende imaju kontinuitet i temelj, pa je lijepo vidjeti da Buducnost ide tim putem“, rekao je Gardašević, koji je posjetio klub u prisustvu unuka Save, našeg nekadašnjeg napadača, a trenutno trenera pjetlića.