Nebojša Šofranac

Od Marakane do Kopakabane: Flamengo opet u raju

Fešta u Riju nema granica. Ljeto je i plaže su pune, bliže se praznici i karneval, a "Mengao" je opet najbolji. Najbolji u Brazilu, najbolji na kontinentu. Baš kao magične 2019.

Takozvana "Dobradinja" podrazumijeva da se u istoj sezoni osvoji titula Brazila i titula Libertadoresa, malo ko to uspijeva, jer u Brazilu je konkurencija paklena, obično kad neko osvoji Libertadores daleko je od domaće krune. Ali osim Flamenga prošle godine je to uradio i Botafogo u svojoj sezoni snova, nakon košmara iz 2023, kad je prosuo sve, a sad se očajnički čupa za peto mjesto koje vodi direktno u Libertadores 2026. Prije šest godina Flamengo je osvojio Libertadores 2019. u epskom finalu protiv Rivera tipa Mančester-Bajern 1999, a već sjutradan su postali šampioni Brazila, pa je na dočeku fešta bila do neba.

Mislilo se neponovljiva, kako je i rekao tadašnji trener, portugalski guru Žorž Žesus. Ali evo sada su u subotu podigli pehar Libertadoresa na tlu Perua, a jutros osvojili domaću titulu na svojoj Marakani, u razmaku od četiri dana, novi trans milionske armije navijača. U međuvremenu bili su šampioni Brazila i 2020, i osvojili Libertadores 2022, tako da je ovo definitivno zlatni period istorije kluba, koji osim što je najpopularniji sada se već nameće i za najbolji brazilski svih vremena. Evo zašto.

Flamengo nije imao nikakvih titula sve do 1980, imao je veličinu ali ne i slavu. A onda je ta super talentovana generacija Zika, Žuniora i Karpeđanija osvojila prvu istorijsku titulu ispred Mineira, vodio je Kutinjo, plesali su sa loptom. Ziko se nametnuo i kao najbolji igrač svijeta po mnogima, iako se već uveliko pričalo da u rivalskoj Argentini čuda radi jedan klinac po imenu Maradona. U Flamengu su stasavali takođe budući asovi Eder, Andrade, Tita, koje ćemo kasnije gledati u Evropi.

Na krilima te titule osvojili su odmah i prvi Libertadores 1981. i gotovo dostigli slavu Santosa iz 60-ih, svi su htjeli da ih vide u Evropi, igrali su i Mundijalito u Milanu tog ljeta 1981. A onda su u decembru u meču za svjetsku krunu u Tokiju pregazili šampiona Evrope Liverpul 3:0, uz veliki šou Zika. Šampioni svijeta, priznati i slavljeni. Osvojili su titule Brazila i 1982. i 1983, Ziko dva puta najbolji strijelac dok je 1981. to bio takođe njihov Nunjes. Ali ljeta 1983. Ziko prelazi u Udineze i era se završava, Žunior je 1984. prešao u Torino, Andrade u Romu, pa redom ostali. Takva generacija se više ne rađa, rekli su svi. Osvojili su četvrtu brazilsku titulu 1992. pod vođstvom Karlinjosa koji je nadvisio objektivno jače gradske rivale, Botafogo sa super strijelcom Tulijom i Vasko da Gamu sa najboljim strijelcem lige Bebetom koji tada prelazi u La Korunju i osvaja Mundijal 1994. Ali onda stupaju na scenu sjajni timovi iz Sao Paula, jer Sao Paulo je čak prvak svijeta 1992. i 1993 sa Kafuom, Žuninjom, Milerom, Leonardom, Serezom, a onda Palmeiras i Korintijans koji osvajaju sve do krajem 90-ih, onda je bljesnuo i drevni Santos sa Robinjom i Dijegom 2002, pa opet Sao Paulo šampion svijeta 2005. i Internacional 2006.

Flamengo je bio debelo u sjenci, sve dok nije buknula neočekivana titula 2009. sa jednim vanvremenskim tandemom, Rambo Patković sa 37 godina i Adriano koji je došao alkoholizovan iz Intera. Najdraža titula za njihove navijače, pentacampeao. Kada smo bili na Olimpijadi u Riju 2016. dresove Flamenga gledali smo na svakom koraku, ali tada su i dalje bili na pet titula i jednom Libertadoresu. U tom momentu istina i vodeći na tabeli, prvenstvo zaustavljeno dok traje Olimpijada, ali poslije su ga izgubili u mrtvoj trci sa Palmeirasom kojeg je predvodio mladi Gabi Žezus, već obećan Sitiju. Tih godina Palmeiras je imao i daleko više novca od njih, puno jači tim. Ali konačno nakon što su im i 2018. prepustili titulu, Flamengo koji je dovodio 2001. i Romarija i 2011. Ronaldinja iz Milana, odlučuje da ulaže planski i dovodi poznata imena na svim pozicijama, rađa se veliki tim.

Taj koji je osvojio titulu nakon nove iscrpljujuće trke sa Palmeirasom, a onda u finalu srušio pakleni Galjardov River imao je na golu Dijega Alvesa koji je godinama bio prvi golman u Španiji, Rafinju beka iz Bajerna, Pabla Marija koji ide u Arsenal i Viljara kao štopere, lijevog beka Filipea Luisa iz Atletika koji je sad njihov trener, sjajnu sredinu Žerson-Arao-Vitinjo, Žerson već bio u Romi i Fiorentini, fantazista De Arasketa iz Urugvaja, i tandem snova Bruno Enrike-Gabigol u špicu. Ali igrao je dosta i krilo Everton Ribeiro i mladi Rajnije koji je buknuo sa 16 godina i kupio ga Real, kao i čuveni Dijego (Porto, Verder, Juventus, Atletiko) i Rikardo Karvaljo, tada su pokazali da se mnogi asovi iz Evrope mogu kupiti.

Taj tim je u decembru 2019. u finalu za prvaka svijeta igrao opet bolje od Liverpula kao 1981, ali je u produžecima izgubio golom Firmina. Koliki su bili jaki i koliko još doveli asova čudno je da nisu osvojili još više u posljednjih šest godina. Ali ove sezone je bilo jasno da će biti posebno, pod palicom Luis Filipea. Igrali su veoma dobro i ofanzivno, a koliku imaju dubinu vidjeli smo i ljetos na klupskom SP. Bili su furiozni u grupi, razbili su i Čelsi 3:1, ali zbog kalkulacija Bajerna protiv Benfike otišli u osmini na Bajern, u jednom stravičnom meču ispali sa 2:4. Ali pokazali su i tu mnogo.

Tada je blistao desni turbo bek Vesli kojeg je odmah zgrabila Roma, Gasp ga koristi kao lijevog bočnog, i svi igrači sredine, a posebno Žerson. Iako su i Žoržinjo i Pulgar igrali odlično, Žerson je baš briljirao pokazavši da je nakon devet godina opet materijal za Evropu i kupio ga je Zenit. Sada igraju Žorzinjo i Pulgar, ali stigao im je Saul, nekada velika nada Atletika i španske selekcije, pojačao još konkurenciju, a De Arasketa je i dalje tu, sad još ofanzivniji. Na golu Rosi, u odbrani sve sami asovi, desni bek Urugvajac Varela, štoperi Danilo (Porto, Real, Siti, Juventus) i Leo Pereira, lijevi bek Aleks Sandro (Juventus). A u napadu tek beskrajni, tu je je Everton kojeg je 2019. žestoko platila Benfika, pa Luis Arauho, i dalje heroj iz 2019. Bruno Enrike, ekvadorski špic Plata, centarfor Pedro (nekada Fiorentina), Kolumbijac Karaskal doveden iz Rusije, Niko Dela Kruz univerzalac iz River Plejta, ali i još jedno super pojačanje iz Atletika Samuel Lino. To je ekipa koja je nakon SP bila još svjesnija svojih mogućnosti, iako je ispala u osmini kao Botafogo (Palmeiras stigao do četvrtfinala, a arhi rival Fluminense čak do polufinala) i bila u tom momentu treća u Brazilu iza Kruzeira i vječnog Palmeirasa.

Međutim, igrali su najbolje, dobijali najubjedljivije. Od avgusta su se stalno smijenjivali na vrhu sa Palmeirasom, bili često tri boda iza, potom preokrenuli, a kad su izgubili 2:1 veliki Flu-Fla derbi od Fluminensea imali su sreću da je Palmeiras igrao 0:0 kući desetkovan zbog reprezentacija. Od tada Flamengo više nije griješio, ostavio je Palmeiras za sobom, a savladao ih je i u Limi u subotu golom kapitena Danila u velikom finalu kontinenta.

Jedna pobjeda za istoriju jer su preživjeli i dva argentinska grotla na putu do finala (Estudijantes i Rasing), a Palmeiras je bio ubijeđen u pehar nakon epske remontade 4:0 protiv Kita u polufinalu. Ali Flamengo je osvojio i postao prvi brazilski tim sa četiri Libertadoresa, što je prosto nevjerovatno jer gledamo njihove timove kako se smjenjuju na tronu. Ako znamo da argentinski Independijente još od 1984- ima sedam pehara, da Boka od 2007. ima šest i propušta toliko prilika da ih stigne, da i River ima četiri, između njih čak urugvajski Penjarol pet, nestvarno da niko od Brazilaca do subote nije imao vise od tri.

Santos je osvojio sa Peleom 1962 i 1963, tada bio i dvostruki šampion svijeta, opšte priznat kao najbolji tim planete, ali tu je i stao, čak i sa Robinjom i Dijegom su izgubili finale 2003. od Boke, i osvojili su još samo 2011. sa Nejmarom, Gansom, Felipeom Andersonom (Lacio, sada Palmeiras), Elanom i upravo Danilom, sada kapitenom i junakom Flamenga. Ali Santos je ostao na tri, jutros se het trikom Nejmara bukvalno spasio novog ispadanja iz lige. I Palmeiras ima tri, 1999, 2020 i 2021, prokockali su puno šansi ovih godina, ali i da odbrane 2000. kad su na penale izgubili finale od Boke. Botafogo je na primjer prvi put ikad osvojio prošle godine, a Sao Paulo 1992, 1993 i 2005, nevjerovatno su prokockali treći zaredom 1994. protiv Veleza, kao i da odbrane 2006. protiv Patovog Internacionala, a koliko je tek malera imao Korintijans, šampion svijeta 2000. i 2012.

Tako je Mengao prvi "tetracapeao" na nivou kontinenta, a Danilo prvi igrač u istoriji fudbala koji je osvojio dvije Lige šampiona i dva Libertadoresa. A jutros su na svojoj Marakani iznijeli pehar, dočekani pjesmom i ovacijama, ali trebala je i pobjeda protiv davljenika Seare da bi osigurali i domaću titulu kolo prije kraja. Neophodno, jer u nedjelju u 20 sati kada igraju svi paralelno, njih čeka gostovanje najvecem hitu Mirasolu koji je za pet godina stigao iz četvrte lige do prvog učešća u Libertadoresu. Znali su to dobro i od starta pritisli Searu u najjačem sastavu, imali pregršt šansi, po notama Žoržinja, promašivali su Karaskal, Bruno Enrike, bek Varela, i omiljeni "Hakaska" (De Arasketa). Ali u 37.minutu upravo na pas De Araskete gol postiže Samuel Lino i otvara sve pivnice u Riju. Imali su još dosta prilika, ušli su u nastavku Saul, Dela Kruz, Everton, Luis De Arauho i Plata, resursi ogromni, titula osvojena sa 78 bodova kolo prije kraja.

To je osma titula za Flamengo, iako je oni slave kao "novenu" (devetu), radi se o sporu iz 1987. kad je Flamengo osvojio po "zelenom modulu" (modulo verde) 13 top klubova, a savez je priznavao "žuti modul" (modulo amarillo), pa je zvanično prvak 1987. Resife, a Flamengo treći. Dakle, ipak osma titula, apsolutno dominira veliki rival Palmeiras sa 12, ali oni su sada tu, stigli su Santos koji ima takođe osam (sa Peleom 1961, 1962, 1963, 1964, 1965 i 1968, pa onda i 2002. i 2004 sa Robinjom), dok Korintijans ima sedam. Dakle, i tu se primiču vrhu vrhova, Filipe Luis kaže da je tek početak zlatnog ciklusa, iako ga mnogi već vide za nasljednika Ćola u Atletiku. I zaista ova titula puno vrijedi, jer su uspjeli i zaraditi prodajama Veslija i Žersona, a opet stvoriti strašan tim, u završnici su igrali i bez prvog strijelca Pedra.

Iza njih ostaje drugi Palmeiras kojeg su predvodili preporođeni Vitor Roke i Flako Lopez, sa Alanom, Rafaelom Veigom, Felipeom Andersonom, Fuksom, Gustavom Gomezom, Pikeresom i ostalima, strašan tim, ali ostaju baš praznih šaka, da su mogli samo zadržati fenomena Estevaa do kraja sezone. Treći je Kruzeiro, četvrti senzacionalno Mirasol, a za peto mjesto koje vodi direktno u Libertadores bore se žestoko Fluminense Tijaga Silve, Baija i već bivši šampion Botafogo Davidea Anćelotija, koji večeras ima pakleno gostovanje Kruzeiru i samo pobjedom dolazi na željenu poziciju. Ali ima i mjesta za kvalifikacije, pa za Sudamerikanu, biće strašnih raspleta u nedjelju veče. A Flamengo u nedjelju može da odmori čitav tim, jer već u ponedjeljak leti za Katar kao svježi šampion kontinenta na Interkontinentalni kup! Već u srijedu igraće u četvrtfinalu sa meksičkim Kruz Azulom, ako prođu onda iduće subote sa šampionom Afrike egipatskim Piramidsom koji je svrgnuo sa trona juznoafrički Mamelodi, a u četvrtfinalu ovog takmičenja u gostima tukao 1:3 izuzetno bogatog šampiona Azije Al Ahli iz Arabije (Kesi, Marez, Toni), i koji se već priprema samo za taj meč.

Ako i njih prođu u srijedu 17.decembra igraće sa PSŽ-om u velikom finalu, svi mečevi su u Kataru, u 18 sati po našem vremenu. To finale Flamengo-PSŽ bi bila prava fešta za kraj godine, Flamengo iscrpljen ali imaće sve igrače zdrave, može da izazove veliki tim Luisa Enrikea koji je u Njujorku prokockao ogromnu šansu u finalu sa Čelsijem i nikako ne žele i ovu. I njima se vraćaju Dembele, Barkola i Nunjo Mendes, neće biti Duea i Hakimija, ali svakako bio bi meč snova, još se nikad nisu sreli. Najavljuje se i veliki pohod Rubro-Negra (crvenocrnih) navijača na Katar pogotovo ako "Mengao" uđe u finale i nastavi da piše istoriju. Ali kako god završilo u Kataru ova 2025. će biti zauvijek upisana kao zlatna godina Flamenga, uz rame sa 1981. i 2019, ako ne čak i još više.