Luka Vlaisavljević

Odlazak istinske legende košarke - preminuo Leni Vilkins

Leni Vilkins, čovjek koji je utjelovio sve ono najplemenitije u košarci, jedan od rijekkih koji je primljen u Kuću slavnih i kao igrač i kao trener, preminuo je u 88. godini života. Bio je plejmejker profinjene elegancije, trener s vizijom i čovjek koji je ostavio neizbrisiv trag na igru koju je volio više od svega.

Tokom 15 godina igračke karijere, Vilkins je devet puta bio All-Star i dva puta najbolji asistent NBA lige. Njegov osjećaj za igru bio je izvanredan, a mirnoća kojom je kontrolisao ritam utakmice izdvajala ga je među najvećima.

Bio je i igrač-trener, što je tada bila rijetkost – tri sezone vodio je Sijetl Supersonikse, a jednu Portland Trejlblejzerse, prije nego što se u potpunosti posvetio trenerskom poslu. Ispisao je istoriju 1979. godine, kada je sa Sijetlom donio jedinu NBA titulu u istoriji tog kluba.

Kao trener, ostvario je 1.332 pobjede, treći najbolji učinak svih vremena.

Vodio je Sijetl, Portland, Klivlend, Atlantu, Toronto i Njujork, a tokom 32 sezone na klupi upisao je i najviše odigranih utakmica u istoriji NBA. Bio je trener i zlatne američke reprezentacije na Olimpijskim igrama 1996. godine u Atlanti. Malo je onih koji su ostavili dublji trag u košarci.

Leni Vilkins ušao je u Kuću slavnih tri puta. Prvi put 1989. kao igrač, drugi put 1998. kao trener, a treći put 2010. kao pomoćnik legendarnog „Drim tima“ iz Barselone. Time je postao dio malog, izabranog kruga ljudi koji su na više načina obilježili istoriju igre.

Njegova priča počinje u Bruklinu, u skromnom domaćinstvu. Otac mu je preminuo kada je imao samo pet godina, a majka je radila u fabrici slatkiša.

Nije igrao za školsku ekipu sve do završne godine, ali mu je sveštenik iz parohije pomogao da dobije stipendiju na koledžu Providens. Od tada počinje uspon koji će ga učiniti legendom. Postao je prva velika zvijezda Providensa, dvostruki All-American i čovjek koji je 1959. i 1960. godine predvodio tim do istorijskih uspjeha na NIT turniru.

Profesionalnu karijeru započeo je 1960. godine u Sent Luis Hoksima, gdje je brzo stekao reputaciju vođe i asistenta sa osjećajem za igru kakav se rijetko viđa.

Godine 1968. trejdovan je u novoformirane Sijetl Supersonikse i već u prvoj sezoni prosječno bilježio 22,4 poena, 8,2 asistencije i 6,2 skoka. Tri puta bio je All-Star u dresu Sijetla, a ubrzo i igrač-trener.

"Svi su govorili da sam već trener na terenu“, rekao je jednom Vilkins, prisjećajući se kako je nevoljno prihvatio tu ulogu.

U trećoj sezoni kao igrač-trener, Soniksi su prvi put u istoriji završili sezonu sa više pobjeda nego poraza. Bio je to početak trenerskog puta koji će obilježiti čitavu epohu NBA lige. Kada se 1977. vratio u Sijetl kao trener, odmah je ekipu doveo do finala, a godinu kasnije i do titule šampiona. Bio je čovjek koji je znao da izvuče najbolje iz svojih igrača.

„Znam kroz šta prolaze mladi igrači“, govorio je. „I ja nisam imao ništa. Znam kako je to kad se boriš iz ničega.“

Kao trener, nikada nije jurio zvijezde, nego ravnotežu.

"Uvijek ću prihvatiti zvijezdu, ali ona mora biti okružena pravim saigračima“, često je govorio. Njegove ekipe bile su oličenje discipline, spremnosti i kolektivne energije.

Njegovi igrači su ga obožavali. Detlef Šrempf ga je opisao kao "vođu koji je znao da spaja ljude“, a Stiv Ker, koji je pod njim igrao u Klivlendu, rekao je da je Vilkins bio "nevjerovatan čovjek, istinski gospodin“.

Trener Indijane Rik Karlajl podsjetio je da je Leni kao predsjednik Udruženja NBA trenera učinio mnogo za položaj trenera u ligi, poboljšao uslove, plate i penzije.

Godine 1995. oborio je rekord Reda Auerbaha po broju pobjeda, što je obilježio - cigarom koja je bila svojevrsni zaštitni znak legendarnog trenera Bostona.

"Bio je moj uzor“, rekao je. "Nikada u životu nisam zapalio cigaru, skoro sam se ugušio, ali sam to uradio u njegovu čast“,

Kasnije su ga pretekli Don Nelson i Greg Popovič, ali brojke nisu ono po čemu se pamti Leni Vilkins. Njegov mir, razumijevanje igre, osjećaj za ljude i vjera u tim bili su ono što ga je činilo posebnim.

"Nije bio brz, nije zakucavao, ali je uvijek stizao do koša“, napisao je novinar Sem Smit. "Nikada nije tražio pažnju, samo bi dao koš ili pronašao saigrača. Tako je i trenirao - bez suvišnih riječi, ali s dubokim razumijevanjem.“

Nakon povlačenja, Vilkins je živio u Medini u saveznoj državi Vašington. Njegova fondacija prikupila je milione dolara za humanitarne projekte u Sijetlu, gradu koji ga i danas slavi kao čovjeka koji je donio jedinu NBA titulu Supersoniksima.

Mirni vođa, tihi gigant košarke i istinski gospodin igre – Leni Vilkins ostaje simbol elegancije, skromnosti i trajne veličine.