Tufik Softić

Čakor: I danas živi u sjećanjima kafana Planinica

Zatvoren preko dvije i po decenije, put preko planinskog prevoja Čakor između Murine i Peći, koji je u vrijeme eks Jugoslavije predstavljao saobraćajnu “žilu kucavicu”, ostavio je u sjećanjima starijih generacija mnoge liepe uspomene, pa tako i priču o Kosu i Dragu Tomoviću, vlasnicima restorana pod nazivom “Planinica”.

Na nadmorskoj visini od preko hiljadu i osamsto metara, gdje su zime znale biti jake i oštre, sniježne oluje česte a magle guste toliko da su vozači i putnici gubili put po planini, ova kafana koja je radila od pedesetih do devedesetih godina prošlog vijeka, predstavljala je spas i utočište za ljude svih vjera i nacija.

Za Kosu i Draga Tomovića postojala je, zapravo, samo jedna nacija – “putnik u nevolji”, i njihova vrata bila su otvorena svakome – i danju i noću, i ljeti i zimi.

“U tim, sada dalekim vremenima, autobusi su znali ostajati zavijani, vjerovali ili ne, i po nekoliko mjeseci. Putnici, odsječeni od svijeta, spas su pronalazili upravo u „Planinici“. Tu su imali jelo, prenoćište i, što je najvažnije, ljudsku dobrotu. Nikada u takvim prilikama Drago i Kosa nisu uzeli ni dinar od onih kojima su pomagali” – prisjećaju se stariji mještani ovog kraja.

Oni pričaju da su na vrata porodice Tomović kucali u svako doba ljudi promrzli, sa prstima modrim od hladnoće.

“Vlasnici kafane grijali su ih, obezbjeđivali toplu vodu, vraćali krv u noge i spašavali ih od trajnih posljedica” – pričaju stanovnici Gornjeg Polimlja.

U kafani „Planinica“, kako se pamti, rađala su se i djeca. Žene, spriječene mećavom da stignu do bolnice, donosile su novi život upravo tu, u kafani koja je bila utočište i dom svima.

“Dok se napolju voda vadila sjekirom iz leda, a na “smederevcu” se topila za piće i kuvanje, unutra je gorjela vatra i tekao je život. Kafana je radila 24 sata, i nikada se nije zatvarala” – ostalo je u sjećanjima starijig generacija.

Oni pamte i snalažljivost gazda Draga i kažu da je „Planinica“ bila jedina kafana u tadašnjoj Jugoslaviji gdje ste mogli dobiti baš ono pivo koje poželite – Nikšićko, Pećko ili bilo koje drugo sa prostora Jugoslavije od Triglava do Đevđelije.

Ispred kafane, u betonskom koritu sa bistrom planinskom vodom, ljeti su se hladile boce. Etikete bi otpadale od vode, a gazda Drago bi, uz šalu i dosjetku, svakome davao pivo koje je tražio – i svi su bili zadovoljni.

“Planinica nije bila samo restoran na Čakoru. Ona je bila svjetionik u mećavi, mjesto spasa i ljudske dobrote. Tu je odrastalo petoro djece, dok se porodica Tomović selila između Peći i Berograda, ali vrata kafane nisu se nikada zatvarala” – prisjećaju se stariji.

Do današanjih dana ima zahvalnih ljudi kojima su Kosa i Drago pomogli. Oni i dalje pričaju o njihovoj nesebičnosti. Pričaju o toploj ruci koja je grijala promrzle prste, o hljebu i supi koja je krijepila, o krovu nad glavom kad su putevi nestajali pod snijegom i sniježnim nametima visokim i po nekiliko metara. Pričaju o kafani koja je trajala četiri decenije i koja je postala i ostala skoro kao legenda na sa planine Čakor.

Kosa i Drago Tomović ostali su upamćeni ne po poslu koji su vodili, već po ljudskosti koju su dijelili. A kafana „Planinica“ živi i danas – u sjećanjima, u pričama i u zahvalnosti ljudi kojima je često značila život i spas od sigurne smrti u dugim i oštrim zimama.

Ne postoji ni danas stanovnik Gornjeg Polimlja starije dobi, koji je makar jednom prošao putem preko Čakora, a da nije popio piće u kafani kod Tomovića, i da nije zapamptio to vrijeme humanosti i dobrotu koju su nesebično svima dijelili Kosa i Drago.