[ Vladan S. Bojić ]

Kategorijalne greške i pravna sigurnost

Pravna sigurnost (*certitudo iuris*) predstavlja osnov vladavine prava i conditio sine qua non povjerenja građana u pravni poredak. Njeno narušavanje ne ogleda se samo u proizvoljnom tumačenju zakona, već i u dubljim, kategorijalnim greškama – *error in categoria* – kada se pomiješaju pojmovne sfere činjenica i prava, ili kada se pravni instituti zamijene nespojivim pojmovima.

Piše: dr Vladan S. Bojić, advokat

Recentni postupci protiv članova Savjeta RTCG pokazuju kako takve greške prelaze iz teorijskog u praktični nivo, proizvodeći ozbiljne posljedice ne samo za pojedince, nego i za pravni poredak u cjelini.

Prva kategorijalna greška (*error in categoria facti*)

U parničnom postupku faktičko radno iskustvo kandidata proglašeno je „nezakonitim“. Tako je sud uveo novu i nepostojeću pravnu kategoriju – „nezakonito radno iskustvo“. Činjenice, međutim, ne mogu biti ni zakonite ni nezakonite: one naprosto postoje (*facta sunt facta*).
Time je sud prešao granicu nadležnosti nepotpune sudske jurisdikcije, jer je izrekom faktički eliminisao jednog kandidata – kompetenciju koju zakon ne poznaje. Takva konstrukcija pokazuje kako se fikcija može pretvoriti u instrument odlučivanja, čime se briše jasna linija između činjenica i prava.

Druga kategorijalna greška (*error in categoria iuris*)

U krivičnom postupku učinjena je još ozbiljnija greška: zarada ostvarena na osnovu rada izjednačena je sa protivpravnom koristi pribavljenom krivičnim djelom. Zarada je institut radnog prava i ustavno i konvencijaki strogo zaštićeno pravo zaposlenog, dok je protivpravna korist institut krivičnog prava. Njihovo poistovjećivanje nije samo nepravilno, već i logički neodrživo – gotovo i ravno tome kao kada bi se ugovor o radu tumačio kao oblik mita.

Šta je sud morao znati, a nije

Osim pogrešne kvalifikacije, način objave presude pokazuje da su ignorisani osnovni postulati prava. Sudija nije smio da ne zna – ili je morao da zna – sljedeće:
- značenje, narav i domašaj trajnog dugovinskog odnosa;
- objektivne granice dejstva materijalne pravnosnažnosti parnične presude;
- da presude o poništaju proizvode dejstvo samo za ubuduće, nikada retroaktivno;
- da je član 416 stav 1 KZ blanketna norma, koja se popunjava egzaktnim normama drugih grana prava – u ovom slučaju članom 50 i članom 49 stav 8 Zakona o nacionalnom javnom emiteru RTCG (izbor generalnog direktora), a ne članom 29 stav 1 tačka 5 istog zakona (konflikt interesa članova Savjeta);
- da parnične presude nisu dokaz u krivičnom postupku.

Lista bi se mogla produžiti u nedogled.

Sve to sudija je morao znati – ili nije smio da ne zna. Ignorisanje ovih znanja ne može se objasniti slučajnošću. Ako nije riječ o neznanju, tada ostaje mogućnost da su strah i zla volja postali nova metodologija pravosuđa – možda i simbol nepobjedive Crne Gore.

Strah od opšteusvojenih argumenata odbrane

Još jedno obilježje procesa jeste način na koji je presuda objavljena. Sudija je sve sveo na nekritičko i gotovo slepo oslanjanje na tužilačke konstrukcije, dok su odbrana i njeni argumenti ostali izbrisani iz procesnog sadržaja i sa horizonta. Takvo postupanje nema dodirne tačke s pravom na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije o ljudskim pravima, gdje se od sudije očekuje da se podjednako ozbiljno i nepristrasno bavi stavovima obje strane.

Postupanja sudije i tužioca, zbog ozbiljnih osnova sumnji u spregu i dosluh, ne mogu ostati izvan institucionalne kontrole. Ona moraju proći provjeru Sudskog savjeta i Tužilačkog savjeta, a osnovi sumnje zahtijevaju i krivičnopravno procesuiranje. To je conditio sine qua non povratka povjerenja u sudsku vlast.

Spekulativni paralelizam

Kumulativno posmatrano, parnična i krivična presuda stvaraju ono što se može nazvati „spekulativnim paralelizmom“. Ako jedna odluka i ne opstane po žalbi, druga proizvodi isti efekt. Tako je uslovna osuda članovima Savjeta RTCG instalirana kao „rezervni osigurač“: odvraćanje od budućeg glasanja, ne zbog nezakonitosti, nego zbog straha od represije.
Ironija je u tome što se ne sankcioniše prošlo ponašanje, već se preventivno parališe buduće odlučivanje. Mjera upozorenja, naizgled blaga, postaje instrument inhibicije zakonitog postupanja.

Zaključak

Kada sudske odluke brišu realnost i kada zaradu pretvaraju u protivpravnu korist, pravo prestaje biti instrument sigurnosti i postaje ogoljen instrument straha. Kategorijalne greške nisu akademska apstrakcija, već anomalija koja podstiče nepovjerenje u sudsku vlast.
Obnova pravnog poretka moguća je samo dosljednim razlikovanjem činjenica od pravnih normi, poštovanjem granica sudske nadležnosti i zaštitom prava na pravično suđenje. Sve drugo vodi u simulakrum – spolja pravna forma, a iznutra gore i najgore.