Katrin Šajer  [ DW ]

25. 09. 2025. 07:34

Da li se na Bliskom istoku stvara „islamski NATO“?

Katar gotovo ništa nije mogao da uradi protiv balističkih raketa koje je Izrael ispalio na tu zemlju prije dvije nedelje.

Prema izvještajima medija, desetak izraelskih borbenih aviona preletjelo je Crveno more 9. septembra — pazeći da ne uđu u vazdušni prostor drugih država — prije nego što su ispalili rakete u tzv. napadu „preko horizonta“.

Pri takvom napadu balističke rakete penju se u gornje slojeve atmosfere ili čak u svemir, a zatim odatle lete ka cilju. Konačna meta izraelskih raketa bili su pripadnici militantnog Hamasa, koji su se sastali u luksuznom kvartu katarske prijestonice Dohe da razgovaraju o mogućem prekidu vatre u Gazi. Šest ljudi je poginulo, mada izgleda da to nisu bili oni koji su bili meta.

Pošto su rakete doletjele neočekivano, „preko horizonta“, Katar je malo toga mogao da učini da se odbrani. Pritom jedna od najvažnijih zaštita Katara od Izraela i nema veze sa sofisticiranim protivraketnim sistemima. Najveći saveznik Izraela, Sjedinjene Američke Države, svoju najveću bazu u regionu imaju upravo u Kataru i nedavno su toj zemlji dodijelile status „glavnog saveznika izvan NATO“.

Ali to očigledno nije bilo dovoljno da spriječi Izrael da sprovede svoj prvi poznati napad na neku zalivsku arapsku državu. Takođe, to je potez o kojem su SAD vjerovatno morale da budu informisane.

SAD se vide kao nepouzdan saveznik

„Izraelski napad… uzdrmao je pouzdanost zemalja regiona u njihove veze sa SAD i približiće ih jedne drugima“, napisala je ubrzo nakon napada Kristin Divan, viša saradnica vašingtonskog Instituta za države Arapskog zaliva. „Te naftne monarhije isuviše su slične… tako direktan udar na njihov suverenitet i osjećaj sigurnosti za sve njih je neprihvatljiv.“

Kao posljedica toga, „vladari u Zalivu nastavljaju potragu za većom strateškom autonomijom i sve su odlučniji da smanje rizike od zavisnosti od SAD“, ocenila je i Sanam Vakil, direktorka programa za Bliski istok i Severnu Afriku pri Četam hausu, u autorskom tekstu za britanski Gardijan.

Bombing a Gulf capital just 7 hrs drive up the highway—a city renowned for wealth & safety, whose skyline glitters like Abu Dhabi’s—felt profoundly close to home.

Outsiders whose confidence UAE turns into profits, from mega-rich migrants to Emirates flyers, can get spooked fast.

— Monica Marks (@MonicaLMarks) September 10, 2025

Zbog svega toga, posljednjih nedjelja sve se više govori o formiranju svojevrsnog „islamskog NATO-a“, odbrambenog saveza islamskih i arapskih država koji bi funkcionisao slično zapadnoj vojnoj alijansi.

Na prošlonedeljnom vanrednom samitu Arapske lige i Organizacije islamske saradnje, egipatski zvaničnici predložili su stvaranje zajedničkih snaga po uzoru na NATO. U govoru na samitu, irački premijer Mohamed Šija al-Sudani takođe je pozvao na kolektivni pristup regionalnoj bezbjednosti. Šest članica Savjeta za saradnju u Zalivu (Bahrein, Kuvajt, Oman, Katar, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati) saopštile su da će aktivirati odredbu zajedničkog odbrambenog sporazuma potpisanog 2000. godine, koja kaže da je napad na jednu članicu napad na sve. To je formulacija slična onoj iz člana 5. Sjevernoatlantskog pakta.

Nakon prvog samita, ministri odbrane država Zaliva održali su još jedan sastanak u Dohi i dogovorili se da pojačaju razmjenu obavještajnih podataka i informacija o situaciji u vazdušnom prostoru, kao i da ubrzaju uspostavljanje novog regionalnog sistema za upozorenje na balističke rakete. Takođe su najavljene i zajedničke vojne vežbe.

Iste nedjelje Saudijska Arabija je objavila da ulazi u „strateški sporazum o međusobnoj odbrani“ sa Pakistanom. Dvije zemlje su proglasile da će se „svaka agresija na jednu državu smatrati agresijom na obje“.

Da li je ovo početak „islamskog NATO-a“?

Možda sve to zvuči kao da se formira „islamski NATO“ radi suprotstavljanja Izraelu, ali u stvarnosti je situacija nešto drugačija, ocjenjuju posmatrači za DW.

„Savez po NATO modelu je nerealan, jer bi obavezao države Zaliva na ratove koje ne smatraju ključnim za svoje interese. Nijedan zalivski vladar ne želi da bude uvučen u sukob s Izraelom zbog Egipta, na primjer“, ocjenjuje Andreas Krig, vanredni predavač na Školi bezbjednosnih studija na Kraljevskom koledžu u Londonu.

Ipak, nakon napada na Dohu stvari se mijenjaju. „Bezbjednost u Zalivu dugo se zasnivala na logici pokroviteljstva — praktično, plaćate nekome da brine o vašoj zaštiti“, objašnjava Krig. „Ta logika sada počinje da se mijenja, ali sporo.“

Umjesto „islamskog NATO-a“, svijet će vjerovatno vidjeti takozvani format „6+2“, objašnjava Cincija Bjanko, ekspertkinja za države Zaliva pri Evropskom savjetu za spoljne odnose. Izraz „6+2“ odnosi se na šest država članica Savjeta za saradnju u Zalivu (GCC), plus Turska i Egipat.

Bjanko vjeruje da se o tom formatu vjerovatno već razgovara ove nedelje na marginama Generalne skupštine Ujedinjenih nacija.

„To zapravo nije član 5. u pravom smislu,“ rekla je ona za DW. „Obaveza zalivskih država na međusobnu odbranu nije tako čvrsta kao kod NATO. Više se radi o kolektivizaciji bezbjednosnih i odbrambenih stavova i, možda najvažnije, o slanju poruke odvraćanja Izraelu.“

Vojna pomoć sa strane

Format „6+2“ ima više smisla od „islamskog NATO-a“, nastavlja Krig. Turska je zapravo „najpouzdaniji ne-zapadni partner za Zaliv, sa vojskom stacioniranom u Kataru još od 2017. i realnim kapacitetom da brzo reaguje u krizama“. „Egipat je složeniji slučaj. Ima vojnu masu, ali njegova pouzdanost se dovodi u pitanje u nekim prijestonicama Zaliva.“

Čak i ako se format „6+2“ bude realizovao, to će se dešavati sporo i diskretno, očekuju i Krig i Bjanko.

„Većina ozbiljnih promjena odvijaće se iza kulisa“, predviđa Krig. „Vidjećemo javna saopštenja, samite i zajedničke vježbe, ali će važni poslovi, poput razmjene radarskih podataka, integracije sistema ranog upozorenja ili odobravanja prava na vojne baze, ostati u sjenci.“

Moguće je i da će države Zaliva, koje su dugo zavisile od SAD, pokušati da prošire odbrambene veze sa drugim državama.

„Svakako postoje drugi akteri, poput Rusije i Kine, koji su voljni da zamijene SAD“, kaže za DW Sinem Džengiz, istraživačica na Katarskom univerzitetu, u Centru za studije Zaliva. „Ali malo je vjerovatno da će bilo koji spoljni akter preko noći da zamijeni SAD.“

Uostalom, zalivske države to ni ne žele, dodaje Bjanko. One i dalje zavise od američke vojne tehnologije. Na primjer, nakon napada na Dohu, Katar je tražio uvjeravanja od SAD da i dalje ostaju njihovi partneri.

„Važna napomena je da SAD zapravo nikada nisu bile otvoreno protiv ovakve regionalizacije odbrane“, ukazuje Bjanko. „Naprotiv, one su uvijek podsticale uspostavljanje jedinstvene arhitekture protivraketne odbrane u zemljama Zaliva.“

U stvari, više vojne integracije u Zalivu može da znači i više Sjedinjenih Država – jer su američki sistemi okosnica regionalne odbrane, objašnjava Krig.

„Ali političko razmišljanje se promijenilo“, zaključuje on. „Vašington se više ne doživljava kao krajnji garant bezbjednosti, već kao partner čija je podrška uslovna i transakciona. Lideri u Zalivu se prilagođavaju ideji da SAD imaju interese, a ne saveznike. Zato pokušavaju da stvore bezbednosni stub predvođen zemljama Zaliva, što bi bilo neki srednji put između Irana i Izraela.“