Brenda Has  [ DW ]

30. 10. 2025. 10:05

Šta „vanzemaljci“ govore o nama

Šta vam prvo padne na pamet kada čujete riječ „vanzemaljac"? Mali zeleni ljudi sa antenama u srebrnim odijelima? Siva bića sa velikim, okruglim očima? Jarko osvijetljeni NLO-i koji lebde na nebu?

Za Kristijana Petersa, sociologa i politikologa, razvoj slike o vanzemaljcima u popularnoj kulturi predstavlja spoj svjedočenja očevidaca, kulturnog diskursa i medijskog izvještavanja.

Zašto siva koža i leteći tanjiri?

Peters, izvršni direktor Međunarodne postdiplomske škole društvenih nauka Univerziteta u Bremenu, objašnjava kako su klišei o „malim zelenim ljudima“ i „srebrnim odijelima“ iz pedesetih godina prošlog vijeka postepeno zamijenjeni sivim vanzemaljcima — onima koji danas krase i emotikone.

Kao primjer naveo je bestseler „Communion: A True Story" (Susret: Istinita priča, 1987), u kojem pisac horora Vitli Striber opisuje svoja navodna iskustva sa vanzemaljcima. Knjiga je kasnije adaptirana u film iz 1989. sa Kristoferom Vokenom u glavnoj ulozi.

„Na naslovnici knjige prikazano je sada već ikonično sivo lice — ono koje ljudi često opisuju kada tvrde da su imali iskustvo otmice ili prvog kontakta sa vanzemaljcima“, rekao je Peters za DW.

Mediji su takođe odigrali ključnu ulogu u stvaranju trajnih predstava o vanzemaljcima. Godine 1947. američki pilot Kenet Arnold opisao je devet svjetlucavih objekata koji su „poskakivali po nebu kao tanjiri po vodi“ nedaleko od planine Rejnir u saveznoj državi Vašington. Iz praktičnih razloga, novinari su ih nazvali „letećim tanjirima“ — i taj izraz se zadržao, oblikujući decenije NLO ikonografije.

Danas se svaki objekat ili fenomen u vazduhu, moru ili svemiru koji se ne može odmah objasniti naziva UAP — unidentified anomalous phenomenon (neidentifikovani anomalni fenomen).

Nekada smatrani marginalnim, UAP-i su posljednjih godina sve više u centru pažnje. Prvi evropski simpozijum o UAP fenomenima biće održan krajem oktobra u Italiji. Okupiće naučnike i kreatore politika kako bi razmotrili „realnost i posljedice“ mogućeg vanzemaljskog života.

Između porobljivača i saosjećajnih bića

Odsustvo dokaza o postojanju vanzemaljskog života dalo je filmskim stvaraocima slobodu da ih prikazuju na razne načine — često kao odraz društvenih strahova tog vremena. Tokom pedesetih, paranoja Hladnog rata oblikovala je filmove poput „Invasion of the Body Snatchers" (Invazija grabljivaca tijela,1956), gdje su vanzemaljci tumačeni kao metafora za komunističke uljeze.

Krajem sedamdesetih i tokom osamdesetih, fokus se pomjerao ka korporativnoj eksploataciji i ekološkoj zabrinutosti.

U naučnofantastičnom filmu „Alien" (Osmi putnik, 1979) Ridlija Skota, korporacija vođena profitom pokušava da iskoristi biološki sastav ubilačkog vanzemaljca kao oružje protiv sopstvenih zaposlenih. Stiven Spilberg je u filmu „E.T." (Vanzemaljac,1982) ublažio taj motiv, prikazujući vanzemaljca kao nježnog autsajdera koji traži povezanost.

U devedesetim, serija „The X-Files" (Dosije iks) donijela je teoriju zavjere prema kojoj elita ljudi sarađuje s rasom vanzemaljaca radi kolonizacije i porobljavanja čovječanstva. Poznata fraza serije „Istina je tamo negdje“ prizivala je moć nepoznatog.

Poslije 11. septembra, rimejk filma „Rat svjetova" (2005) H. Dž. Velsa preoblikovao je priču o invaziji u alegoriju o katastrofi, traumi i raseljenju.

Noviji filmovi, poput „Arrival" (Dolazak, 2016) i „Nope" (Ne, 2022), introspektivniji su — bave se tugom, jezikom i našom opsesijom spektaklom.

Iako su mnogi filmovi o vanzemaljcima iz Amerike, film „Distrikt 9" (2009) čiji je producent bio Piter Džekson, a potpisao ga je južnoafrički režiser Nil Blomkamp prikazuje vanzemaljce kao izbjeglice zatvorene u sirotinjskim četvrtima Južne Afrike. Indijski film „Koi... Mil Gaya" (2003) istražuje društvenu isključenost i prihvatanje kroz prijateljstvo vanzemaljca i neurodivergentnog dječaka.

Slično, a različito?

Zanimljivo je da u većini prikaza vanzemaljci hodaju uspravno, imaju oči, udove i izražavaju emocije koje ljudi mogu razumjeti. Ova antropocentrična tendencija — da sve posmatramo kroz ljudsku prizmu — jasno se vidi u grotesknoj kreaturi iz „Osmog putnika", stvorenju inspirisanom slikom Hansa Rudija Gigera „Necronom IV". „Dvonogo je, ima oči, usta, uši“, kaže Peters. „Ne biste rekli da je čovjek, ali jeste demonska interpretacija zemaljske prirode — najekstremniji predator kojeg možemo da zamislimo."

„Drugi“ među nama

Riječ „alien" (vanzemaljac/stranac) mnogo je starija od naučne fantastike. Potekla je iz latinskog alienus, što znači „koji pripada drugome“, „stran“ ili „tuđ.“ U mnogim zemljama, taj izraz izaziva isključenost i sumnju, posebno u kontekstu današnjih debata o migracijama i integraciji.

Godine 2021, administracija Džoa Bajdena u SAD predložila je zamjenu izraza „alien" blažim terminom „noncitizen" (osoba bez državljanstva). Ipak, američka služba za imigraciju i carinu (ICE) ponovo je uvela upotrebu termina „alien" i „alienage" početkom ove godine.

Peters povlači paralele sa kolonijalizmom i uticajem dominantnih kultura na druge: „To je priča o Sjedinjenim Državama danas — i o mnogim evropskim društvima,“ kaže on. „Radi se o odbrani kulturnih obrazaca, razlika i identiteta, što se, naravno, prenosi i u ideju o 'vanzemaljcu'.“

Vještačka inteligencija: vanzemaljac kojeg smo stvorili?

Na kraju, vještačka inteligencija (AI) — neljudska, nebiološka, često opisivana kao oblik „vanzemaljskog uma“ — mijenja svijet koji poznajemo. Kako je profesor sa Harvarda Kris Didi rekao u intervjuu za TechTrends 2023. godine, govoreći o čet-botovima sa vještačkom inteligencijom: „AI nije slab oblik ljudske inteligencije. To je vanzemaljska inteligencija."

Peters se slaže: „AI jeste veoma vanzemaljski fenomen. Način na koji tehnologija koju smo stvorili sama dolazi do svojih zaključaka — to je istorijski nova situacija, nešto što nikada ranije nije postojalo.“

Kako AI sistemi postaju sve složeniji i teže razumljivi, oni izazivaju nelagodu — sličnu onoj koju izaziva pomisao na vanzemaljce, migrante ili druge „autsajdere“. Možda taj strah ne proizlazi iz toga šta su svi oni „drugi“, već iz toga koliko malo o njima zapravo znamo.