Igor Lasić (Zagreb)  [ DW ]

18. 11. 2025. 08:29

Vukovar – talac hrvatskih desnih ekstremista

Njedelje uoči godišnjice stradanja Vukovara svake godine protiču u odmjeravanju aktuelnih odnosa na hrvatskoj političkoj sceni. Ali zbivanja na toj relaciji sigurno nikada nisu bila usijana kao ovog puta.

U ideološkom pogledu nije tako bilo ni 1991. godine kad je odbrana grada nakon tromjesečne opsade 18. novembra popustila pred napadima ostataka Jugoslovenske narodne armije, kontrolisane od rukovodstva Srbije, a kojima su bili pridruženi i pobunjeni Srbi iz Hrvatske. Hrvatska je prije toga već bila proglasila nezavisnost od dotadašnje zajedničke države, SFR Jugoslavije, a nakon sukoba nacionalističkih rukovodstava federalnih republika.

Potonja višegodišnja okupacija tog hrvatskog grada na Dunavu započela je tada masakrom stotina vukovarskih branilaca i civila, kao i odvođenjem velikog broja njih u zarobljeništvo u logore u Srbiji. Dio krivaca za ratne zločine osuđen je u međuvremenu na sudovima u Hrvatskoj i Srbiji, kao i na Međunarodnom tribunalu u Hagu.

Sama komemoracija zvanično se u Hrvatskoj zove Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, ali sada je očigledna tendencija naknadnog učitavanja u to viška ekstremnih desničarskih političkih stavova.

Ideološka licitacija hrvatskih vlasti

Riječ je o pokušaju afirmacije proustaške ideologije, tj. pozicije kvislinškog fašističkog režima tzv. Nezavisne Države Hrvatske u Drugom svjetskom ratu. Takvoj rehabilitaciji ustaštva zadnjih godina doprinijela je benevolentnost desničarske vlasti u zemlji i „djelimično“ ozakonjenje ustaškog pozdrava „Za dom – spremni!“ (ZDS) koji su u Domovinskom ratu koristile paravojne dobrovoljačke jedinice pod nazivom Hrvatske obrambene snage (HOS).

HOS je 1992. godine ukinut, a pripadnici tih snaga postali su dio legalne Hrvatske vojske. Ipak, vremenom je HOS-ov pozdrav, isti onaj ZDS, reanimiran kroz teoriju o njegovoj novoj vrijednosti, navodno potvrđenoj isključivo borbom u Domovinskom ratu.

Da je svejedno riječ o svojevrsnoj revizionističkoj kampanji, indirektno je međutim prije dvije godine potvrdio i vukovarski komandant HOS-a Zvone Ćurković, baš prilikom Dana sjećanja. On je naime izjavio da ni ’91. nije bio ljubitelj ZDS-a, pa nije ni sada. Kao što se ne slaže ni sa podizanjem desne ruke na pozdrav ili sa crnim vojnim uniformama.

Ćurković je pored toga upozorio na problem novijih sukoba u Hrvatskoj, a odgovornost za njihovo porijeklo nedvosmisleno je pripisao političkoj eliti, koja time nanosi štetu Vukovaru. Takav manipulatorski trend očigledno nije od juče, dakle, a eskalacija se nastavlja.

Posljednjih mjeseci sve je kulminiralo napadima na institucije i kulturne manifestacije Srba u Hrvatskoj. Na ideološku licitaciju hrvatskih vlasti slijedile su ulične akcije maskiranih fudbalskih navijača i predstavnika udruženja veterana, kao i blokiranje i otkazivanje pojedinih srpskih folklornih i drugih priredbi u više gradova.

Uvozni festival brutalnosti

Srbima u Hrvatskoj preko čijih se leđa danas prebijaju ponovo rastući hrvatsko-revizionistički procesi, nije od pomoći ni činjenica da njihovi predstavnici ne osporavaju legitimitet ondašnje ratne odbrane Vukovara i Hrvstake.

„Oni su formalno meta, ali to se lomi preko svih nas Vukovaraca i postaje gore nego ikad. Čitav grad je talac ekstrema. Otkad je osmišljena Kolona sjećanja, takvih pritisaka ni ispada nije bilo“, rekla nam je jedna vukovarska novinarka čiji su podaci poznati redakciji DW. Ali ta koleginica željela je da ostane anonimna, jer u njenoj redakciji koja je u javnom vlasništvu nije dozvoljeno nastupanje za druge medije.

„Ovo sad pogađa jednako i Srbe i nas Hrvate u Vukovaru“, dodala je, „s obzirom na to da čitav taj festival najgorih brutalnosti dolazi ’iz uvoza’ – nakon što se raširio državom, pored nekih ovdašnjih stranačkih struja kojima se to isplati. Jer, toliki ovde navodno dolaze da kolektivno tuguju, ali pijetet više nije u prvom planu kao što je u početku bio.“

Ona se zatim prisjetila vremena Jugoslavije kada su antifašistički veterani dolazili u škole da đacima pričaju o svojoj borbi. To je 30 godina nakon Drugog svjetskog rata splasnulo, dok se, po njenom mišljenju, danas budi i napreduje očigledna profašistička indoktrinacija, a koja je suštinski – falsifikatorska.

Od zakona ulice do zakona institucija

Naša sagovornica iz Vukovara smatra da je u posljednje vrijeme u Hrvatskoj nametnut ekstremistički narativ koji su prije toga zastupale pretežno neke organizacije veterana iz rata devedesetih. Takođe, da je time nepravedno i nevjerodostojno izjednačena odbrambena borba Vukovara i Hrvatske s jednom apsolutno negativnom istorijskom ideologijom.

„Osim toga, znate, kad pričate pojedinačno s predstavnicima veterana ili sa političarima, rijetko su tako ekstremni. A kolektivno i institucionalno – to je sasvim drugi par rukava. I strah me da tome još nije kraj, da je počelo naglo da se preliva preko ivica“, procjenjuje ta Vukovarka.

Po njenom sudu, sve je počelo tokom ljeta, nakon ogromnih koncerata desničarske estradne zvijezde Marka Perkovića Tompsona u Zagrebu i Sinju. Spojeno s faktičkom rehabilitacijom ZDS-a, zaređalo je potom ono što se do juče smatralo uličnim huliganstvom.

U samom Vukovaru, jedna velika fudbalsko-navijačka grupa i ranije je znala da se ističe svojim ispadima, bilo da nasrću na druge navijače ili da na svečanosti obilježavanja godišnjice uzvikuju ZDS. Prošle godine se dogodio i jedan njihov napad na grupu lokalnih maloljetnika, među kojima su neki teško povrijeđeni. Ali onda se neočekivano ispostavilo da su ti maloljetnici – Hrvati.

„Tu su se prevarili u računici“, nastavlja naša koleginica, „ali do toga je moralo da dođe, jer se sve to otima kontroli. Tada su i najzagriženiji pojedinci mogli da vide o kakvoj je katastrofi riječ. Ali umjesto da se to suzbija, ekstremi su tek sada došli na svoje. Zakon ulice postaje zakon institucija. Zavladao je strah, Srbima se brani čak i folklor, a od Hrvata se traži opravdanje i za divljanje ako tvrde da slave svoje i tuguju, dok veliki dio medija podstiče taj šou. Sve je obesmišljeno, a neko dobro zarađuje na hajkanju“.

Ona još kaže da ipak ne vjeruje da će u Vukovaru doći do daljih organizovanih napada na Srbe.

Konsenzus o ćutanju u novembru

Bez obzira na to, zabrinutost je po njenim riječima tolika da su njome zahvaćeni svi – zbog straha da će im biti razbijani prozori, automobili – ili glave.

„Jasno je da je Vukovar, naročito pred Dan sjećanja, postao pozornica za iživljavanje ekstremista. To nema veze s tugom, s dobrim namjerama prema gradu, s pijetetom. Naprotiv. Zato i ne možete da nađete sagovornike, jer se ili plaše ili prema svemu tome osjećaju nepodnošljivu odbojnost, pa čekaju da ovi dani prođu“, uvjerena je ova novinarka u razgovoru za DW. Pritom je zapravo prokomentarisala našu opasku da smo odbijeni u nekoliko pokušaja razgovora s drugim osobama.

To je svakako veoma simptomatičan epilog našeg pokušaja da razgovaramo s nekim nezavisnim javnostima među Hrvatima u Vukovaru ili predstavnicima tamošnjih građanskih organizacija bez ekskluzivnog etničkog predznaka. Redom su nam se izvinili, uglavnom objašnjavajući da ne žele da učestvuju u onome što se pretvorilo u eksperiment s nametnutim političkim gledištima.

Štaviše, iz jednog udruženja rekli su nam da u značajnom dijelu nevladina i nestranačkog miljea postoji konsenzus o ćutanju i ne davanju izjava tokom mjeseca novembra. Takođe, da ih u ostalom dijelu godine možemo pitati o tome – ali čini se da su ovi dani i njihov dignitet Vukovaru grubo „ukradeni“. Barem do daljeg.