[ rtcg.me ]

KASALICA O CHF KREDITIMA

Sudska praksa najveći gubitnik

Najveći poraženi iz iščitavanja stranica presude Osnovnog suda u Podgorici na tužbu klijenata Hipo Alpe Adria banke za kredite u švajcarskim francima (CHF) su relevantne sudske prakse, kojima se izabrano kaska, bar dva vijeka unazad, za potrebama razvoja ekonomskog podsistema zemlje. Sud se sakrio iza “intervencije zakonodavaca“, a to u krajnjem nije riješilo tržišnu nekonzistentnost, nego je dodatno usložnilo na štetu prava i pravde. Korisnici CHF kredita ne treba da gube nadu da će naći svoje pravo i dokazati svoje argumente unutar sudske vlasti Crne Gore ili eventulano drugih relevatnih međunarodnih organa, kazala je u intervjuu za Portal RTCG, analitičarka finansija Mila Kasalica.

Kako komentarišete presudu Osnovnog suda u Podgorici po kojoj korisnici kredita u švajcarskim francima treba da plate sudske troškove od skoro 7.000 eura?

Uz punu odgovornost učestvujem u ovom Vašem javnom razgovaranju. Ne osporavam, mada se intelektualno i građanski ne slažem sa pravom sudske vlasti da javno nameću omiljenu floskulu, da se o nepravosnažnim presudama ne daje ni stav ni mišljenje ni komentar.

Ne živimo u uređenoj demokratiji i ekonomiji. Zato, iskazati stav, dati komentar, ne znači vršenje pritiska na sud. Dodatno, u zemlji u razvoju, moć se nikada ne nalazi ni na strani struke, niti sistemskih razvojnih inicijativa, ni životnih egzistencija građana. A čim je tako, svako odsustvo aktivnog prisustva u struci je okretanje leđa odgovornosti i kičmenosti u konkretnom odvijanju ekonomskog razvoja.

U odgovoru na Vaše pitanje – biram da budem pristojna, iako presuda sutkinje Osnovnog suda Podgorica od strane 24-28, ne daje pravnu, ekonomsku, sistemsku i strukovnu osnovu da se ostane u željenom diskursu.

Kratko: korisnici CHF kredita ne treba da gube nadu da će naći svoje pravo i dokazati svoje argumente unutar sudske vlasti Crne Gore ili eventulano drugih relevatnih međunarodnih organa, iako su svaku nadu izgubili da će se pravo i pravda u Crnoj Gori sresti u predmetnoj presudi sutkinje Osnovnog suda.   

Da li po Vama sudski troškovi pripadaju tuženoj strani?

Valjda bi sudske troškove trebalo da plaća poražena strana u sporu. Ne razumijem kako je sutkinja u intenciono-selektovanom osporavanju pravnog interesa klijenata, zbog naknadnog donošenja zakona/dopune zakona o CHF kreditima, proglasila poraženima klijente banke/trećeg lica?

Sa pravne strane, odgovor na ovo pitanje će se tražiti na višim sudskim instancama.

Sa građanske strane, najveći poraženi iz iščitavanja stranica presude su crnogorske relevantne sudske prakse, kojima se izabrano kaska, bar dva vijeka unazad, za potrebama razvoja ekonomskog podsistema zemlje. 

Ili, eksplicitnije, a kroz citat: "… sudska presuda deklarativnog karaktera kao vidom manifestacije pravne sigurnosti, čija je svrha sadržana u otklanjanju realnog postojanja stanja ozbiljne neizvjesnosti, ugroženosti ili povrede prava tužilaca na imovinu... (str. 27) ni laike ne ubjeđuje da se umanjila neizvjesnost, ugroženost ili povreda prava. Sud se sakrio iza "...intervencije zakonodavaca", a to u krajnjem nije riješilo tržišnu nekonzistentnost, nego je dodatno usložnilo na štetu prava i pravde.

Kako je moguće da sud obavezuje tužioce čija potraživanja nijesu prenesena na Hetu, da plate sudske troškove kao umješači, iako nijesu ni u kakvom pravnom odnosu sa njim?

Klijenti su tužbom na presudu snažno uputili pažnju viših instanci sudske vlasti da je sutkinja iz predmetne presude nečinjenično "kreirala" pravni trag, tamo gdje nije bilo ni ugovornog i/ili ekonomskog odnosa.

Ukoliko se predmetna presuda sagledava samo kroz ovu ravan, to bi bilo dovoljno da se razumije koliko se izašlo iz služenja detalju, svetoj strukovnoj definiciji rada sudija, advokata, tužilaca, sudskih vještaka i vezanih profesija.

A, kad se ne istražuje i ne poštuje detalj, citirana teorija iz presude postaje maska neodrživosti kroz besciljnu generalizaciju klijenata, potpuno nepotkovanu obligacionim odnosom.

Lično smatram da je ovo slučajna, mada neobjašnjiva greška sutkinje, iako strukovno nemam razumijevanje za slična iskakanja iz okvira osnova prava.  

Da li odricanje od tužbenog zahtjeva i odbačaj tužbe od strane većeg broja tužitelja, zbog donošenja Zakona o konverziji, znači da tužioci nijesu uspjeli u sporu i da je njihov tužbeni zahtjev bio neopravdan?

Dvojaka je argumentacija koja upućuje na dokazivu i nepokolebljivu odgovornost crnogorskih  klijenata CHF kredita.

Prvo, od pokretanja tužbe 2013. godine, nijednog trenutka nijesu omalovažavali drugu ugovornu stranu, u pravnom i ekonomskom smislu. Povremene pretjerane javne izlive emocija ne treba uzimati kao faktičku potku da se ospori odgovornost klijenata da ostanu odgovorni da su uzeli CHF kredite, koji su od starta bili rizični za njihove lične budžete i životne egzistenicje. Oni odgovorno žive i rade sa takvim životnim finansijskim teretom.

Ali, tu odgovornost banka/ treće lice nijednog trenutka nijesu prihvatali, dok ih na takav poslovni korak nijesu obavezale regulatorne reforme u zemlji, a donošenjem zakona i dopuna zakona o CHF kreditima. Međutim, ta obaveznost nije pretpostavka pravnog činjenja, koje neosporno dokazuje poštovanje klijenata, što presuda nijednim segmentom obrazloženja ne sagledava.

Drugo, onog momenta kada je Skupština Crne Gore usvojila zakon, dio klijenata odgovorno je obustavilo svoje tužbene zahtjeve prema banci kad su potpisali anekse ugovora. Taj momenat u presudi sutkinja ne pokriva dovoljnom pravničkom pažnjom i argumentacijom.

Sudija suvereno upravlja postupkom i ima zadatak da bude proaktivni zaštitnik prava obje stranke u sporu. Predmetnom presudom, momenti donošenja zakona i dopune zakona olako se koriste da se prebaci odgovornost samo na jednu stranku u sporu, odnosno još upućujuće, na zakonodavnu vlast.

Oba navedena argumenta dokazuju opravdanost tužbenog zahtjeva tužilaca, odnosno klijenata banke kada su predali tužbu. A, kada postoji opravdanost tužbenog zahtjeva, tada je logički racionalno prihvatiti da je teško dokazati da je samo jedna strana u ugovornom odnosu ona kojoj treba osporiti pravni interes, a što se čita na stranicama od 24 do 28 predmetne presude.

Ostajemo sistemski zakovani necjelishodnim primjenama zakona od strane onih koji su izdašno plaćeni od strane poreskih obveznika, da primjenjuju zakone, odgovorno sprovodeći imparcijalnost i strukovnu izuzetnost. 

Kako komentarišete to da je sud odbacio tužbu, jer, kako je naveo, na strani tužioca nije postojao pravni interes?

Tužba na presudu koju je višim sudskim instancama predala advokatska kancelarija u ime klijenata ovo pitanje detaljno osporava.

Sutkinja je presudom pokušala da citatima iz teorije izbjegne odgovornost da potkovano zauzme stav i usudi se da odgovorno kreira crnogorsku praksu koja odgovara stanju na tržištu, a što jeste zadatak sudija prema razvojnim perspektivama sistema.

Skoro se pa naučno može dokazati da je sutkinja bila namjerna da izbaci predmet iz suda, i samoinicijativno baci u vjetar pet godina napornog sudanija.

Pravni interes određuje strana u sporu pokretanjem parnice zbog ugroženog prava. Sutkinja OSP-a je osporila pravni interes jedne strane, zbog naknadnog događaja (donošenja zakona/ dopune zakona). Taj isti pravni interes nije poništila jednakim instrumentima osporavanja pravnog interesa banke/trećeg lica. Kao da je moguće povjerovati da je sagledani obligacioni odnos jednočlan.

Ovo je oksimoron u apsurdnom dokazivanju, pa se presudom sproveo izabrani bijeg u teoriju, što možda jeste legitimno sudsko oruđe da se površina forme upotrijebi da se ne stane u odbranu struke i sistema, odnosno suštine sudskog poziva.

Zato treba jačati javno uvjerenje da će se naći sudija/sutkinja u crnogorskom sudstvu, koji će iznaći javne i pravne odgovornosti da odbrani pravo, svrsishodno uvezujući višeznakovne zakonske norme u koherentni sudski tekst, koji neće imati praktičnu nakanu – da se isprazni fioka sudija u bavljenju CHF kreditima. Možda se naše sudije ne bave pravdom, ali su obavezne da služe pravu.

Kako je po Vama moguće najbolje utvrditi međusobna prava i obaveze tužilaca i tuženog?

Medijacija nije bila i neće biti rješenje. Previše je životne i finansijske istrošenosti kod klijenata i previše neodgovornog bahaćenja na strani banke/trećeg lica.

Klijentima koji su ostali kod banke zakon je dao odgovarajuću osnovu, koju je banka iako nevoljno, ipak primjetno odgovorno primijenila.

Međutim, klijentima koji su prenešeni na treće lice sutkinja iz presude u nakani da ospori pravni interes svim klijentima po tragu neobjašnjive generalizacije, skoro pa očigledno potvrđuje ništavost originalnih ugovora o kreditu. Ako je pravno tako, možda sada treba jačati tu argumentaciju i slijedeći sutkinjino rezonovanje, dokazati ništavost originalnih ugovora i osporiti ukupan obligacioni odnos.

Međutim, odgovorno ne zastupam ovakvo rješenje, jer to ne bi bio dugoročni interes klijenata, pošto u ovom ugovornom međuodnosu oko CHF kreditnih izloženosti oni imaju svoj ogromni životni teret, koji moraju odgovorno ispuniti kroz saradnju sa bankom/trećim licem. Dok je tako, njihovi strukovni i sistemski argumenti su uvijek na strani prava i pravde, a to je jedina vrsta moći koju imaju u ovom našem odvratnom unižavanju prava i pravde. Takođe, to je važan argument za klijente CHF kredita u jačanju neospornog dugoročnog kapitala za eventualnu međunarodnu sudsku instancu.

Na koje momente u ovom slučaju po Vama još treba obratiti pažnju?

Nedavno je CBCG izradila Izvještaj o nadzoru nad primjenom Zakona o dopunama Zakona o konverziji kredita u švajcarskim francima CHF u eure (EUR) (CB CG br. 0102-2465-1/2017 od 15.03.2017. godine / skupštinski broj 00-72 / 7-7 od 16.03.2017. godine)  (u daljnjem: Izvještaj).

Operativci CBCG, na stranicama predmetnog Izvještaja, odradili su knjiški korektan posao. Ovaj put, čita se da su sebi dozvolili da budu namjerni da se dotaknu konstruktivne primjene zakona o CHF kreditima.

Diskretno naloženim istovjetnim mjerama ispravljanja ponašanja banke/pravnog lica prema klijentima, CBCG operativci su odlučili da budu osvježavajući melem za rizike na tržištu. Zajednički je naložena korektivna mjera prema banci i trećem licu (licu povezanom sa bankom) iz predmetnog Izvještaja.

Oba pravna lica bila su obavezna da otklone jedan član iz inoviranih ugovora sa CHF klijentima. Taj član koji se treba ukloniti iz ugovora je: "Potpisom ovog Sporazuma Korisnik kredita nepozivo potvrđuje i prihvata tačnost obračuna navedenih iznosa u smislu odredbi Zakona, i odriče se prava da nakon potpisa ovog Sporazuma pobija tačnost istih, a posebno iz razloga nerazumijevanja ovog Sporazuma ili nerazumijevanja metoda obračuna Iznosa Povraćaja, primjenom Člana 3b Dopuna Zakona".

Tekstom iz citata Izvještaja uviđa se da banka i treće lice koriste isti model prinude prema CHF klijentima. Da li više bilo ko, a čitajući navedeni citat, može pravno i sistemski osporiti ondašnju (2006-2007) konkretnu  poslovnu/pravnu uvezanost banke i trećeg lica?

Istovjetno naložena mjera od strane CBCG može biti osnažujuća za buduće tržište. Dokazuje da je posao CBCG da supervizira tržište tako što sagledava sve učesnike na bankarskom tržištu. Izricanjem identične mjere kreira se neosporni regulatorni trag da je CBCG sebe uvela u pravni sistem Crne Gore na način kako dolikuje ozbiljnoj sistemskoj instituciji, a zbog profesionalne hrabrosti svojih operativaca.

Sutkinja iz predmetne presude ovaj elemenat iz budućnosti nije uzela kao kredibilan da ako se trudila u presudi da dokaže da se treba ukinuti/osporiti pravni interes CHF klijenata zbog donošenja zakona/dopuna zakona, po uporedivom tragu ukine pravni interes druge strane, odnosno banke/trećeg lica koji su bili podjednako obavezni da primjene zakon/dopune zakona.

Ovaj Izvještaj CBCG je bio sistemska potka da sutkinja uradi sličnu strukovnu operativnu hrabrost, da stvarno primijeni zakon i kreira autohtonu sudsku praksu, a što jeste posao sudija u parnicama koje su razvojno i tržišno visoko osjetljive, a uvezane su uz različite zakonske norme, i paralelno originalne u sagledavanju tekuće pravne i ekonomske argumentacije.

Uporne grupe očajnika, CHF CG dužnika, skoro pet godina biju bitku da dokažu da su kao i svugdje u svijetu, nakon Velike recesije, predatorski kreditni proizvodi netržišni, nekonkurentni i neklijentski, a samim tim nezakoniti. A, nekako se uvijek vraćaju u poziciju da banku (CBCG) trebaju učiti njihovom poslu. Evo sada moraju i naše sudije.