Tufik Softić

Fabrika celuloze i papira - prva žrtva tranzicije u SFRJ

Bivša fabrika celuloze i papira u Beranama otišla je svojevremeno u otpad po odluci rukovodstva AB revolucije, iako je samo u magacinima tog socijalističkog giganta, u tom trenutku, bilo opreme i rezervnih djelova u  vrijednosti koja bi se danas mogla izraziti sa makar deset miliona eura.

Zvuči nevjerovatno, ali u otpad su, prema riječima nekadašnjih radnika, otišli čitavi pogoni koji su sa sigurnošću mogli da nastave da rade nezavisno od ugašenog giganta.

„Tako je, recimo, kao otpad završila i kompletna fabrika za proizvodnju kreča koja je radila za potrebe ove kompanije, ali je sigurno mogla da radi i samostalno“ - kažu neki od radnika koji ovih dana dobijaju otpremnine kao satisfakciju što su trideset godina živjeli u bijedi.

Oni dodaju da je pod velom tajne i mraka nestao i pogon za održavanje koji je takođe mogao da nastavi da pruža usluge, i da radi nezavisno od fabrike celuloze.

„Sve iz tog pogona je pokradeno“ – pričaju bivši radnici koji još uvijek dobro pamte to vrijeme.

Oni smatraju, međutim, da danas nema smisla prozivati bilo koga zbog toga što se događalo prije tri i po decenije, ali da ne traba zaboraviti kako je propadanjem i pljačkom,  u kombinaciji  sa neznanjem, nestala velika šansa za razvoj Berana.

„Zatvaranje je bruka onih koji su to učinili. Ova fabrika je bila praktično nezadužena u odnosu na druge slične kompanije u Crnoj Gori koje su opstale do danas.  Ali kada je već učinjeno, prosto nije jasno zašto zatvaranjem fabrike celuloze i papira nije izvršena segmentacija, pa da pojedini djelovi tog giganta ostanu da rade sami za sebe“ – kažu bivši radnici.

U staro gvožđe, kaže, koliko je njima poznato, nije otišla jedino fabrika za proizvodnju tapeta i papirne ambalaže, koja je data podgoričkom Kombinatu aluminijuma i čije mašine su dugo stajale konzervirane u Beranama.

„Šta je danas sa tim mašinama i zašto se ta fabrike ne pokrene u eri kada se izbacuje plastika i nailon, i kada bi sigurno našla svoje mjesto na tržištu proizvoda za pakovanje, odnosno ambalaže od papira“ – pitaju oni.

Dok sa čekaju na obećanu otpremninu u visini od deset do dvanaest hiljada eura, sa sjetom i nevjericom se prisjećaju vremena kada je fabrika radila i magacinskih pogona u koje su imali prilike da ulaze.

„Jednom prilikom konstatovano je popisom da nedostaje pet kamiona marke FAP. Zamislite, pet kamiona. Kasnije je utvrđeno da su havarisani i rashodovani. Ali to je bila tako moćna fabrika da je već sjutradan mogla da kupi  sto pedeset novih kamiona. Nijesmo svjesni  šta smo imali“ – pričaju bivši radnici.

Beranska fabrika celuloze i papira, koja je svojevremeno zapošljavala preko dvije hiljade radnika, pravljena je početkom šezdesetih godina prošlog vijeka, a zatvorena je kao navodno nerentabilna 1989. godine, prva u još uvijek celovitoj SFRJ.

Da apsurd bude veći,  neposredno prije zatvaranja urađen je jedan skupi  remont, a kanadski stručnjaci su ocijenili da bi ona mogla da radi uz optimalan broj zaposlenih koji ne bi prelazio preko 800 radnika.

Zatvorena je takođe i nakon što je izvršena takozvana doinvesticija, ili, danas bi kazali, dokapitalizacija, u vrijednosti od preko pet miliona dolara. U trenutku kada je sve dovedeno do automatizacije.

„Ta fabrika je bila 'sveta krava' i nije smjela da se dira. Kada se od njenih gubitaka oduzmu plate viška zaposlenih, dolazi se do zaključka da je ona zapravo uvijek bila rentabilna. Zato i danas tvrdimo da je to bila neshvatljiva odluka. Sa njenim gašenjem uništen je veliki reprolanac i kompletna industrija. Grad je u industrijskom pogledu vraćen na početak devetnaestog vijeka“ – kažu radnici. 

Oni koji su radili u celulozi vrde da je to bio „grad u malom“. Fabrika je imala svoj izvor energije, energanu od 14 megavata,  koji takođe nije sačuvan. Magacini koji su bili prepuni svakakve skupocjene opreme,  našli su se na udaru lopova,  u opštem haosu i javašluku koji je zavladao. Zbog tih masovnih krađa svojevremeno je bilo i javnih prozivanja, ali niko nikada nije odgovarao.  

Krajem devedesetih godina papirni blok je ponovo pokrenut, kada je formirana Fabrika papira Beranka, ali je završila neslavno, nakon privatizacije 2004. godine.

Ono što je, kažu, bitno je to da se prema zapisniku jedne komisije,  koja je kasnije radila popis, kao i  izjavama radnika,  najveći broj krađa i otuđivanja opreme dogodio upravo u vrijeme pokretanja Fabrike papira 1996. godine.

„Od pet celuloznih pogona, samo je jedan -  bjelaona, bio u dobrom stanju. U ostala četiri konstatovana su masovna otuđivanja skupocjenih motora  i ostalih mašina. Stanje opreme u  pogonima elektro filter, kaustika, kuhaona i lužni kotao je zaprepašćujuće, haotično i dugi niz godina uništavano neodgovornim i nedomaćinskim ponašanjem“ - ostalo je zapisano u nalazu komisije koja je obišla samo celulozni  blok.

Pojedini lokalni političari su svojevremeno upozoravali da  je neko tada masovno snadbijevao privatne gatere i druge privatne pogone širom sjevera Crne Gore  elektromotorima i drugom opremom koja je kradena iz fabrike celuloze i papira, ali nije bilo nikavih reakcija.

Mnogi koji su radili u ovoj fabrici pričaju kako je  ona zapravo sistematski bila na meti sitnijih i krupnijih lopova. Prepričava se u anegdotama   kako su se i sami bivši radnici na razne načine dovijali i sa čuvarima nadmudrivali da iznesu iz kruga razne vrijedne predmete i opremu. Na kraju je ostalo samo željezo u raznim oblicima, bilo da su u pitanju metalne stepenice, cijevi ili mostovi u visokim i nekada nepreglednim halama. I to je nemilosrdno čupano i «očerupano» iz spojeva na zidovima. Celulozni blok sada izgleda kao da je pretrpio bombardovanje.

Mada  su dimnjaci fabrike celuloze i papira u Beranama i njene ruševne zidine danas spomenik socijalizma, bivši radnici ovog nekadašnjeg giganta ističu da ne treba zaboraviti da je upravo ova fabarika izgrađivala grad, odnosno da je sve značajnije u Beranama, pa i aerodrom, građeno za njene potrebe.

Oni samo ne bi željeli da se zaboravi da je to, na žalost,  bila prva socijalistička fabrika koja je zatvorena u Crnoj Gori, i da su oni bili prve ekonomske žrtve antibirokratske revolucije. Da se ne zaboravi i ko je zatvorio i nju i grad koji je vrlo brzo sa vrha pao na dno ljestvice razvijenosti.

Reklo bi se, prepričana i poznata priča. Moglo bi se kazati vrijeme društvene svojine - svačije i ničije, mada stvari nijesu baš tako crno-bijele.

Ali onda je uslijedila  privatizacija. Lopovi su dobili imena. I Fabrika papira „Nova Beranka“ završavaila je u otpadu i starom gvožđu.

Sve je bilo jasno, ali opet niko da nije povikao „držite lopova“. Država se nije mioješala jer je navodno privatizacija obavljena iz stečaja. I sve prošlo mirno jer se dešavalo na sjeveru, u Beranama.

Ko je imao i da se pobuni, kad aje sve isparcelisano do te mjere radnički glas  nije čuo dalje od Ribarevina. Nije to urađeno slučajno. Druge bi ptice bi pjevali da je tada dvije hiljade radnika celuloze samo podiglo glavu.