DPS

Zakon štiti pravo svakog građanina

"Zakonom o slobodi vjeroispovijesti ne otima se imovina SPC. Čak se država obavezuje da brani pravo SPC da ostane vlasnik svih onih objekata za koje ima dokaze o vlasništvu", saopšteno je iz DPS-a. Demokratska partija socijalista, objavila je odgovore na najčešća pitanja u vezi sa Zakonom o slobodi vjeroispovijest.

Obnavljanjem državne nezavisnosti 2006. godine, Crna Gora je stekla i pravo i obavezu da na svojoj teritoriji uredi korpus vjerskih prava i sloboda, odnosno, da normira položaj vjerskih zajednica i njihovih odnosa sa državom.

 
Zakon je usaglašen sa najvišim međunarodnim standardima, počev od konvencija Ujedinjenih nacija u ovoj oblasti, preko Evropske konvencije o ljudskim pravima sa pratećom praksom Evropskog suda za ljudska prava, do Smjernica Venecijanske komisije i OEBS/ODIHR-a iz 2004. i 2014. godine, a sada je u cjelosti usaglašen i sa posljednjim preporukama Venecijanske komisije iz juna ove godine.
  
Ovaj zakon garantuje svakom građaninu Crne Gore slobodu vjeroispovijesti ili uvjerenja, pri čemu država štiti imovinu i kulturno blago koje pripada svim građanima i obezbjeđuje da zakoni Crne Gore jednako važe za sve, na čitavoj teritoriji države. 
 
Usvajanjem ovog zakona ispunjava se ustavna i međunarodno-pravna obaveza da pitanja slobode vjeroispovijesti u Crnoj Gori uredi modernim zakonom, usklađenim sa najvišim međunarodnim standardima.
 
Sloboda misli, savjesti i vjeroispovjesti garantovana je Ustavom Crne Gore, ali je na podustavnom nivou i dalje je bio na snazi Zakon iz 1977. Ovaj zakon je usvojen prije gotovo pola vijeka, u bivšoj državi, u doba socijalizma, od kada su relevantni međunarodni standardi slobode vjeroispovjesti znatno unaprijeđeni, što je još jedan od ključnih razloga za donošenje ovog zakona koji je u potpunosti usklađen s Ustavom Crne Gore.
 
U skladu sa najvišim međunarodnim standardima u ovoj oblasti, dobili smo izuzetno liberalan zakon, koji obezbjeđuje viši stepen slobode misli, savjesti i vjeroispovijesti i značajno viši stepen prava i sloboda nego bilo koji zakon iz ove oblasti u našem okruženju.
 
Zašto je važan ovaj Zakon?

Da bi nam djeca i unuci živjeli u miru i slozi i da ne bi i oni za 20 ili 30 godina raspravljali da li je bilo koja vjera ili nacija u Crnoj Gori starija i važnija od same Crne Gore. 

Da jednom za svagda utvrdimo da u Crnoj Gori nema vjere ili nacije koja je važnija i zaslužnija od drugih, i da je Crna Gora naša zajednička kuća gdje nikome nije tijesno i gdje svi imamo ista prava. 

Da bismo ispravili tešku istorijsku nepravdu koja je nanesena Crnoj Gori nasilnim ukidanjem njene nezavisnosti 1918. godine. Ovim Zakonom zaokružujemo ono što smo započeli 21. maja 2006. godine i učvršćujemo temelje državne kuće koju su zajedno gradili Crnogorci, Srbi, Bošnjaci, Muslimani, Albanci, Hrvati i svi drugi. 

Da zakoni Crne Gore važe jednako za sve – da svako ko je vlasnik imovine mora imati dokaz o vlasništvu, da svako pravno lice mora da bude evidentirano kod države i da se kulturna baština svih nas mora zakonito koristiti. 

Da bi bogomolje, kao u razvijenom svijetu, bili spomenici vjere i kulture, a ne mjesta gdje se politički i nacionalno prebrojavamo.  

Da li ovaj Zakon otima imovinu SPC?

Ne. Čak se država obavezuje da brani pravo SPC da ostane vlasnik svih onih objekata za koje ima dokaze o vlasništvu. 

Dakle, kao što niko ne može nijednom građaninu uzeti objekat koji je njegovo vlasništvo, tako niko ne može uzeti ni SPC objekat za koji ima dokaz da je njeno vlasništvo. Ovo se posebno odnosi na objekte koje je SPC gradila samostalno ili, naprimjer, uz podršku Vlade Crne Gore, kao što je Saborni hram Hristovog vaskrsenja u Podgorici, koji je neprikosnovena imovina Pravoslavne Mitropolije crnogorsko-primorske. 

Zakon samo konstatuje da oni vjerski objekti koji su građeni od državnog novca i zajedničkim ulaganjem građana prije nasilnog ukidanja nezavisnosti Crne Gore 1918. godine pripadaju državi. I to samo pod uslovom da neka vjerska zajednica nema dokaze da je tu imovinu zakonito stekla, po propisima koji su nekada važili ili koji danas važe, a radi se o kulturnim dobrima koji kao takvi pripadaju svim građanima Crne Gore. 

Hoće li država tjerati sveštenike i vjernike SPC iz hramova? 

Ne, to je manipulacija onih koji žive od podjela u Crnoj Gori. Najbolji dokaz za to je da je Cetinjski manastir i danas upisan u katastar na Prijestonicu Cetinje, pa niko ne brani Mitropolitiji crnogorsko-primorskoj da joj u tom manastiru čak bude sjedište. Osim toga, najznačajniji istorijski vjerski objekti u Rusiji, Francuskoj i nekim drugim državama su vlasništvo države. 

Ako bi bilo ko pokušao da istjera nekog sveštenika ili vjernika iz hrama, država bi ih prva branila, a branila bi ih i cijela Crna Gora. To se neće desiti! 

Dodatno, i ako se utvrdi državno vlasništvo nad nekim vjerskim objektima, država nikoga neće iseljavati iz tih vjerskih objekata. Ali će se vjerski objekti u državnom vlasništvu morati koristiti zakonito i savjesno, u svrhu promocije vjere, i čuvati kao kulturno dobro. 

Država će imati i dodatnu obavezu da ulaže u obnovu i očuvanje hramova koji budu u državnom vlasništvu, kao kulturna baština Crne Gore. 

Dakle, ništa se u vjerskom životu neće promijeniti – svaki vjernik će i dalje ići u svoju crkvu, svaki monah će ostati u svojoj keliji, svaki sveštenik će služiti u svojoj parohiji i u svojoj crkvi. 

Čije interese ovaj Zakon štiti?

Ovaj zakon štiti pravo svakog građanina da, po sopstvenoj savjesti, bude ili ne bude vjernik bilo koje vjeroispovijesti. 

Kao što država štiti zakonito stečenu imovinu svakog građanina, isto tako će štititi i imovinu svih vjerskih zajednica. 

Takođe, svi koji zakonito i savjesno koriste vjerske objekte koji budu u državnom vlasništvu moći će da nastave da ih koriste.

Svi vjernici i sve vjerske zajednice su u potpunosti zaštićeni i svi imaju jednaka prava.