B.B.

SVJETSKI DAN POZORIŠTA ZA DJECU

Hodajući uz djecu i mlade crpimo snagu njihove mašte i urođenog osjećaja mogućnosti

Predstavom "Bajka o ribaru i ribici" (6+), koju je po tekstu A. S. Puškina, režirao Jevgenij Ibragimov Gradsko pozorište sjutra 20. marta obilježiće Svjetski dan pozorišta za djecu i mlade. Svjetsku poruku ove godine napisala je predsjednica ASSITEJ International Sju Džajls, a prije početka predstave koja je planirana u 12 sati pročitaće je naš glumac Pavle Ilić.

Kako podsjećaju u Gradskom pozorištu, Svjetski dan pozorišta za djecu i mlade počeo se obilježavati od 2001. godine, a od 2012. godine koristi se slogan “Povedite dijete u pozorište”. Poziv je to na akciju kako bi učinili umjetnost dostupniju djeci i mladima.

"Svjetsku poruku ove godine napisala je predsjednica ASSITEJ International Sju Džajls čiji dio izdvajamo: "Odvedite dijete u pozorište danas ili dovedite pozorište djetetu danas! Cilj ove kampanje je da omogući pristup pozorištu i izvođenjima svoj djeci i mladima. Prepoznavanjem uloge odraslih u tome imamo dvostruki fokus: ulogu odrasle osobe koja brine o djetetu ili mladoj osobi, onoga ko omogućuje njihov pristup kulturi; i ulogu umjetnika koji stvaraju djela koja mogu doprijeti do djece i mladih gdje god se nalazili. Ovaj dan, 20. mart 2024, trenutak je fokusa za naše članove širom svijeta kako bi pogledali šta se događa u našem sektoru, u našim društvima i među našom publikom. Kao globalno udruženje koje radi na unifikaciji praktičara i zalažemo se za prava djece i mladih na umjetnost i kulturu, moramo postaviti pitanja koja nas sve pogađaju. Zagovaranje znači gledanje van našeg ličnog kruga uticaja i lične brige. To je način otvaranja većih pitanja koja se odnose na ljudska prava i vrijednost djece i mladih u našim vlastitim kontekstima i u odnosu na svijet. Šta je ono što imamo zajedničko u svakom kontekstu?

Vjerujemo u moć pozorišta I izvođenja. Pruža nam istraživanje ideja koje proširuju ono čemu svjedočimo i razumijemo na druge dijelove mozga, srca i duha. Omogućuje nam ljudsku povezanost. Inspiriše fantaziju i maštu i bavi se nemogućim temama s igrom i srcem. Uključuje mlade ljude u empatičnu razmjenu koja omogućuje individualnu i kolektivnu transformaciju. Koristi sve inteligencije. Koristi sva čula kako bi stvorila čudo i podstakla razmišljanje. To je ono što radimo širom svijeta, gdje god se naši članovi okupljaju, i to činimo s ekspertizom, vještinom i inovativnošću. To radimo na ulicama i u velikim pozorišnim kućama, u školama i domovima te na scenama. Stvaramo izvođenja za, sa, od i o djeci i mladima, gdje god se nalazili. Djeca i mladi trebaju pozorište I izvođenja, a zbog njihove manjkave moći, trebaju odrasle osobe koje im pomažu da to dožive.

Dok se ovaj Svjetski dan pozorišta približava, duboko smo svjesni rada koji se odvija u našem sektoru za i s mladima i porodicama koje su žrtve rata, terora, političkih i porodičnih sukoba, siromaštva, nasilja, raseljenja i beskućništva, diskriminacije. Neki su se pitali “Kako još uvijek možemo govoriti o budućnosti pozorišta i izvođenja u ovom svijetu? Što to znači osim tragedije i nepravde koja nas okružuje?” Vjerujem da kroz stvaranje pozorišta i izvođenja za i sa djecom i mladima neprekidno učestvujemo u činu nade. Naša umjetnička forma nudi interpretaciju i direktnu povezanost s temama i situacijama s kojima se djeca sreću u svakodnevnom životu i koje im mogu govoriti glasom koji sluša i razumije. Njihovo promišljanje o vlastitom položaju olakšava se zbog onoga što možemo otvoriti na siguran način, nudeći istinu uz mogućnost i zamisliti budućnost ili put koji može podstaći ideje mladih ljudi o tome što bi moglo biti drugačije. Čin stvaranja je nada.

Za nas kao umjetnike, i za nas kao odrasle osobe koje omogućuju djeci i mladima pristup umjetnosti, kulturi i kreativnosti, važno je postavljati pitanja. Bez primjećivanja i validacije njihove stručnosti u igri i područjima mašte, bez priča i mogućnosti bijega, zabave i radosti, bez istraživanja ljubaznosti i ljudskosti koja dolazi s ovom publikom, možemo li razumjeti sebe? Bez razvoja stvarne agencije i sudjelovanja djece i mladih, možemo li zadržati vlastitu nadu?

Možda sada moramo shvatiti da sve nije samo na nama, i hodajući uz djecu i mlade ljude možemo prepoznati i crpiti snagu iz moći njihove mašte i urođenog, instinktivnog osjećaja mogućnosti."