Žabljak
Umjereno oblačno
17.7 °C
Pljevlja
Umjereno oblačno
18.0 °C
Herceg Novi
Umjereno oblačno
24.8 °C
Nikšić
Umjereno oblačno
21.5 °C
Cetinje
Pretežno vedro
25.5 °C
Bar
Malo oblačno
24.9 °C
Podgorica
Umjereno oblačno
28.3 °C
Ulcinj
Malo oblačno
25.8 °C
Kolašin
Umjereno oblačno
22.9 °C

Mimo glavnog toka

PUT DO SEBE 14. 10. 2013. 08:00   >>  08:00 7

PUT DO SEBE

K.Mišak: Snaga običnog "Ne"

Suvremeni čovjek, zbog straha od posljedica, često pristaje i na ono što mu ne odgovara i nije u stanju reći "ne". Ali, ako niste sami sebi previše važni, ako se vodite idejom pravednosti, i ne dopustite da vam postupke i odluke vode strah ili kalkulacije, sve prijetnje i neugodni ishodi mogu se rastopiti poput sladoleda na vrućini pred vašim odlučnim "ne". Probajte- nije toliko teško, niti opasno.

Svojevremeno sam u knjižari listao knjižicu američkog komičara Seinfelda prepunu sitnih anegdota i razmišljanja iz njegova života. Za oko mi je zapela pričica kad su ga šefovi televizijske kuće za koju je radio seriju posjeli i objasnili mu kako bi u nekoj epizodi trebao nešto promijeniti. Koliko me sjećanje služi, rekli su mu da je u nekoj američkoj državi (recimo: u Texasu) njegova emisija jako popularna, a da se, u nekoj od epizoda koje su se upravo snimale, pregrubo našalio na račun nekih stvari važnih za stanovnike te države, pa bi bilo dobro da to promijeni jer su šefovi strahovali da bi se ti gledatelji mogli osjetiti pogođenima te da će se uvrijediti i možda će gledanost emisije u toj državi pasti. Drugim riječima, klasična cenzura. Seinfeldu je to, naravno, išlo na živce, nije želio odustati od svog gega, a pogotovo, vjerujem, zbog tako glupog razloga - njegov humor je ionako uglavnom često bio politički nekorektan. No, ili nije znao što bi im rekao, ili nije imao argumenata, ili mu se nije dalo objašnjavati tim ljudima nešto što oni ne bi mogli shvatiti, pa je samo rekao: "Ne".

            Samo tako, tvrdoglavo i bez objašnjenja.

          Naravno, na kraju je bilo po njegovom jer se protiv takvoga „ne“ ne može ništa. Ne znam jesu li se Teksašani uvrijedili, mada čisto sumnjam (jer je mentalni sklop upravljača televizijskih kuća koje su dio industrija zabave sklon potcjenjivanju ljudi, pa su im i proizvodi uglavnom takvi), ali u knjižici je Seinfeld napisao da je tada prvi put shvatio snagu jednostavnog „Ne“.

"Ne" i distribucija moći

         Doista, stvar je moćna. U više navrata sam i sam koristio taj alat i mogu vam reći da čini čovjeka nekako bezbrižnim i laganim.

            "Ne".

           I to je sve. Nikome ne duguješ objašnjenje. S vremenom sam počeo analizirati o čemu se tu ustvari radi. Čak sam došao i do nekih zaključaka. Riječ je ustvari o distribuciji moći.

          Jer što je ustvari moć i zašto netko ima moć nad nekim drugim? Uglavnom zato jer mu taj drugi tu moć daje. Drugim riječima, da mu je ne daje, „moćnik“ ne bi imao moć nad njim. „Ne“ je tu jednostavni i efikasni bedem.

 

           Evo male analize na izmišljenom i pojednostavljenom slučaju, tek da bude jasnije što želim reći. (Naravno, stvari nisu uvijek tako jednostavne,  razgovor često može pomoći, ali ponekad su okolnosti baš takve da je jedino ispravno reći „ne“). Dakle, recimo da neki nadređeni nekom podređenom kaže da nešto mora napraviti na ovaj ili onaj način, što se podređenom ne sviđa jer je protiv nekih njegovih uvjerenja. Ima dvije opcije – prihvatiti „naredbu“ i time predati moć nadređenom ili…može reći „ne“. Bez ikakvih objašnjenja, ako ne postoji volja da bi ga se saslušalo.

          Dakle, on kaže „ne“, pa nadređeni pokuša istjerati svoje agresivno, pa pokuša argumentima, ali podređeni tvrdoglavo ustraje s „ne“. Što se u tom trenutku zbiva? Podređeni se nije odrekao svoje moći, tj. nije ju predao nadređenom. Stavimo se na trenutak u ulogu nadređenog. Koje su sad njegove opcije? Ako bude dalje inzistirao, taj „ne“ će dobivati sve više snage i sve će biti očiglednije da je on zapravo nemoćan, tj. da nema nikakvu moć nad podređenim, da je ona tek iluzija. To bi se moglo odraziti i na budućnost, stoga to nije dobar put za njega, jer možda je taj slučaj kod podređenog samo iznimka, možda ga baš nešto u toj specifičnoj situaciji jako žulja, možda na temelju tog događaja neće niti izvući pravu pouku i shvatiti da ima moć nad svojom sudbinom i da nije tako bespomoćan kako se inače osjeća. Možda podređeni, budući da ipak ima neki odavno ugrađeni strah ili poštovanje prema nadređenom, niti ne shvaća u kakvu ga je neugodnu situaciju stavio. Stoga je nadređenom bolje „ne čačkat mečku“.

          Pa će izabrati drugačiji put – prihvatit će to „ne“. I ne samo da će ga prihvatiti, nego će nastojati stvoriti iluziju da taj „ne“ prolazi samo zato jer ga on prihvaća, računajući na to da niti podređenom baš nije svejedno u toj situaciji i da će se olakšanjem prihvatiti takav rasplet. Drugim riječima, prihvaćanjem „ne“ pokušaće sačuvati iluziju moći.

          No, istina je ta da nadređeni nije imao izbora. Protiv „ne“ se jednostavno ne može. Dobro je Seinfeld shvatio, tu snagu jednostavnog „ne“.

Pravednost- najbolja vodilja

           Za upotrebu tog jednostavnog recepta obično nas spriječava još jednostavnija pojava - strah. No, kao što su mnogi do sad rekli - svi problemi su na kraju ipak samo u našim glavama, kreacija naših ograničenih umova koji imaju ograničene spoznajne kapacitete.

        Otkad sam uočio postojanje „ne“, često ga viđam. Sjećam se jednog čovjeka-tvrdoglavca koji mi se baš dopao -  političara, bivšeg nogometnog suca i ekonomista – a kojega sam proteklih godina zapazio kao usamljeni glas istine kad god je u novinama bilo riječi o politici središnje banke, a on je tada bio u nekom odboru za financije. To je za ovu priču manje važno. Ono što je važnije jest priča. Zapravo, baš kao i kod narodnih predaja, važna je poruka, a ne svaki detalj priče.

         Ukratko, taj je čovjek bio u nekom tijelu koje je odlučivalo o tome tko će ući u neko važno vijeće, a on se usprotivio nekim moćnim predloženim kandidatima smatrajući da iz nekih razloga ne bi bilo etično da oni uđu u to vijeće. Nakon toga se na njega počeo raditi pritisak te su mu - neki više, a neki manje prijateljski - savjetovali da odustane jer će „izletjeti“. No, on je tvrdoglavo ustrajao na svome, pa su ga još neki ljudi poduprli. Kraj priče je predvidljiv, baš kao kod svake priče u kojoj je glavni akter „ne“ - nepravedni prijedlog nije prošao, a čovjek nije niotkuda „izletio“.

 

       Drugim riječima, ako čovjek nije sam sebi previše važan, ako se vodi idejom pravednosti, a ne dopusti da mu postupke i odluke vodi strah ili kalkulacije, sve prijetnje i neugodni ishodi mogu se rastopiti poput sladoleda na vrućini. Sve su to samo pokušaji da ti netko na blef oduzme moć, praveći se da je već ima. Ali nema i neće je ni imati ako mu je ti ne predaš.

To je dosta dobro sročeno u jednoj pjesmi grupe Haustor: „Ono što nas plaši, to su duhovi od papira“.

          Postoji i razrađenija verzija tog „neću“ koju sam sam spontano doživio. Naime, neki moj prijatelji, poznanici i uglavnom svi bliži članovi obitelji smatraju da sam tvrdoglav, mada nisam, mek kao sam duša. No tako oni misle, pa što da im radim? No, doista mi se, kao i svakom, događalo da netko od mene nešto traži što ja neću. I onda prvo kažem: „Gle, neću“. Ako se nagovaranje nastavi, onda se već počne buditi inat i onda toj osobi velim: „Gle, sad baš neću.“ Nije da nisam dao izbor, tražitelji mogu birati između „neću“ i „baš neću“, što i nije tako mali broj opcija.

          Naravno, nije cilj hodati po svijetu i govoriti „ne“. Prije te faze postoji niz prilika da ljudi porazgovaraju, osvijetle neku situaciju iz svih kutova, a takvih kutova, pa posljedično i opcija, uvijek ima daleko više nego što se čini na prvi, drugi, pa čak i treći pogled.

Bilo bi zabavno da je Hrvatska rekla "Ne" Europskoj uniji

          Prije sad već koju godinu izostao je jedan masovni „ne“ kojeg sam pomalo priželjkivao. Ne bogzna kako strasno jer on ne bi globalno ništa promijenio, s obzirom da je paukova mreža koja se oko nas plete planetarnih razmjera, ali bilo bi ipak zabavno zamišljati predsjednike, premijere ili ministre kako pred svojim šefovima zamuckuju pokušavajući objasniti zašto im nije uspjelo iz prve kooptirati neku zemlju u EU. Riječ je, naravno, o referendumu kojim smo 'pristali' ući u EU na temelju šezdesetak posto glasova od četrdesetak posto birača koji su izašli na referendum. Nije sad ni bitno što bi bilo u slučaju tog „ne“ (daljni pritisci, zastrašivanja, ucjene) koji bi vjerojatno u konačnici, na ponovljenom referendumu svejedno urodili (ne)željenim plodom.

          Uoči referenduma osjećao sam se pomalo kao kad Dinamo igra s Manchester Unitedom. Znaš da im jedan krilni igrač košta više nego cijela Dinamova momčad, znaš da je riječ o kvalitetnoj momčadi koja je desetljećima u europskom vrhu i da nemaš puno šansi, ali se uoči 'tekme' ipak pomalo nadaš da će se dogoditi neka od onih čudnih nogometnih čarolija, da će nekom našem napadaču sijevnuti bljesak inspiracije, da će se neki njihov obrambeni igrač poskliznuti, da ćemo zabiti zabiti koji gol, pa možda čak nekim nevjerojatnim stjecajem okolnosti i pobijediti. Sve je moguće, pogotovo prije nego što utakmica počne.

          No na kraju, 'popušimo' tri-nula i to zato jer smo imali sreće.

 

        Tako je bilo i s referendumom. Puno prljave igre mu je prethodilo, to je istina. Prvo se mijenjao ustav da bi se ublažili uvjeti referenduma, potom je krenula nesmiljena reklamna kampanja kroz novine, nagovaranja od strane najviše pozicioniranih političara, sve do samog vrha, a potom  - kao trenutak kad je politička elita doista dotakla moralno dno - i prijetnje umirovljenicima da će ostati bez mirovina ako ne uđemo u EU!

       Na kraju smo, baš kao protiv Manchester Uniteda, ' popušili'. Sada su novine puno loših vijesti koje su posljedica ulaska u EU. Kasno je sad. 

Ali neka smo 'popušili' tu utakmicu ili to kolo.

       Jer da bi čovjek rekao „ne“ prvo treba biti istinski uvjeren u ono što radi i imati prave motive. Tome prethodi dobra informiranost o pravoj prirodi stvari, a usprkos pozitivnim  pomacima, ovog potonjeg još nema dovoljno, zahvaljujući dugogodišnjoj manipulaciji i propagandi kroz glavne medije. No, čak ni to nije važno jer postoji jedan doista neophodan uvjet koji nije bio zadovoljen da bi se „ne“ pojavio u svom punom sjaju.

          Jer pravi „ne“ ima snagu onda kad dolazi iz pravih motiva. A u ovom, kao i u mnogim drugim slučajevima, pravi motiv trebao bi biti samo jedan: je li nešto ispravno ili pogrešno.

Najbitniji je motiv da se bude "Protiv"

          Kakvih sam se sve argumenata naslušao od ljudi koji su glasali „za“ i „protiv“ ulaska Hrvatske u EU! Jedna osoba je glasala za EU zato jer joj nećakinja živi u Ljubljani pa je rekla da želi biti s njom u istoj državi. Druga osoba je glasala protiv EU jer mu bračni partner radi u špediciji pa će ostati bez posla. Treća osoba, neki kolumnist, je trkeljao nešto o tome kako će glasati za EU jer se još davno, negdje tamo osamdesetih „zaljubio u staru damu“. To bi valjda trebala biti Europa, samo Europa nikako nije istoznačnica za birokratsku strukturu zvanu Europska unija. No, dobro, svatko ima pravo na svoje zablude. Četvrta osoba je glasala protiv Europske unije iz razloga nacionalističke naravi, a nacionalizam je samo još jedan štetni program u našim glavama, koji je tijekom povijesti već napravio dosta sranja, hvala, ne treba više. Neki su glasali za EU smatrajući da će to Hrvatskoj dugoročno donijeti ekonomsku korist ili veću kvalitetu života, drugi su glasali protiv smatrajući da će biti opljačkani. Neki su iz straha glasali za EU, drugi su iz straha glasali protiv EU.

 

        Osim straha, tog najglupljeg od svih razloga, referendum je uglavnom bio sukob interesa, a ne odluka o pravednom ili nepravednom. Zato je nekako svejedno kako je završio. Dokle god će se odluke, i velike i male, donositi na temelju vlastitih partikularnih interesa, dokle god će se gledati ima li tu nešto nešto za mene, dokle god će umjesto pravih nas odlučivati „ja“, nećemo na zelenu granu, bez obzira na to je li ishod referenduma o ulasku u EU bio ovakav ili onakav. Snagu imaju samo pravi razlozi, a njih nema puno. Među tom nekolicinom nalazi se jednostavno pitanje: je li nešto pravedno ili ne? Ako se u tome nalazi trunčica nepravde, u smeće s tim. Oko žarulje koja svijetli nećete naći ni trunčicu mraka. Tako je i u ovom slučaju.

Istinu je lako spoznati kad joj se gleda u oči

        Kako znati što je pravedno, a što ne? Naizgled teško pitanje, situacije se uvijek čine tako složene. No, na kraju niti to ne ispadne baš toliko komplicirano. Jer u trenutku kad doneseš odluku da učiniš nešto ispravno, neminovno se moraš zapitati što je ispravno. U trenutku kad se to zapitaš, znat ćeš odgovor, bez obzira na silne logičke zamke koje takvo pitanje može postaviti pred um. Kao što kaže stara kineska izreka: Kad si krenuo, već si stigao.

To je točno.

      Zato je jedini pravi „ne“ na referendumu mogao proizaći samo iz pravih razloga, a ti se razlozi kriju u pitanju: je li nešto pravedno ili nije. Kriju li se iza postojanja i postupaka EU pravedni motivi ili ne? Ponekad sam razmišljao kako bi bilo kad bi si svi građani Hrvatske postavili to pitanje, bez obzira jesu li glasali „za“ ili „protiv“. Iznenadio bih se kad odgovor ne bi bio skoro jednoglasan, jer istina je uvijek tako jednostavna i jasno vidljiva, jednom kad joj se odluči pogledati u oči.

     Naravno, potom mora uslijediti 'nogiranje' svih „ali“ i „ako“, svih sitnih ili krupnih osobnih interesa ili romantičnih pričica. Jer slijedeće pitanje  -  nakon što osoba samu sebe informira na jedini pouzdan način, onako trenutno, intuitivno, prema osjećaju ili srcu ako hoćete tako -  jest ona temeljno raskrižje: hoću li donijeti odluku bez kalkulacija, samo na temelju toga što je ispravno, a što ne. Samo takvo razmišljanje, i nikakvo drugo, može svijet istrgnuti iz matrice mračnih tipova.

                                                                                                    "Ne"  kao gumica za brisanje

          No, dobra je vijest da za „ne“ nikad nije kasno. Niti u ovom slučaju, kad je riječ o Kontrolnom sustavu porobljavanja ljudi niti u bilo kojem drugom. S „ne“ uvijek stižete u pravo vrijeme. On dolazi kao velika gumica za brisanje, ili kao divovska tipka „delete“  kojom jednim pritiskom možete iz računala izbrisati nešto što ste radili danima.    

Uostalom, probajte odmah, uopće nije teško:

Ne.

Malo jače: Ne!

Ili zaurlati: Neeee!

Može i šapćući, učinak je isti: …ne.

Radit će i onako usput, u prolazu: Ma… ne.

Ma može i zamišljeno: Hm? Ipak…ne.

Sto je načina, za svačiji džep, ukus i karakter.

          I onda, globalno govoreći, je li ikad bilo bolje vrijeme za „ne“?

          To je pak pitanje na koje je odgovor također kristalno jasan poput planinske rijeke:

 Ne.

Komentari 7

ostavi komentar

Ostavi komentar

Pravila komentarisanja sadržaja Portala RTCG
Poštujući načelo demokratičnosti, kao i pravo građana da slobodno i kritički iznose mišljenje o pojavama, procesima, događajima i ličnostima, u cilju razvijanja kulture javnog dijaloga, na Portalu nijesu dozvoljeni komentari koji vrijeđaju dostojanstvo ličnosti ili sadrže prijetnje, govor mržnje, neprovjerene optužbe, kao i rasističke poruke. Nijesu dozvoljeni ni komentari kojima se narušava nacionalna, vjerska i rodna ravnopravnost ili podstiče mržnja prema LGBT populaciji. Neće biti objavljeni ni komentari pisani velikim slovima i obimni "copy/paste" sadrzaji knjiga i publikacija.Zadržavamo pravo kraćenja komentara.

Da biste komentarisali vijesti pod vašim imenom

Ulogujte se

Novo