Luka Vlaisavljević

KADA CIJELI GRAD ŽIVI ZA SVOJ TIM

Reportaža iz Napulja: Ludilo Skudeta i fešta koja traje i koja će da traje

"Navijači spremni da zapale Vezuv", "Cijeli grad slavi", "Sahranili 19 klubova Serije A", "Karneval koji baca sijenku na onaj u Riju"...samo su neki od naslova koje smo imali prilike da gledamo ovih dana i nedjelja širom Evrope, a odnose se na euforiju koja trese Napulj povodom osvajanja treće titule prvaka Italije. Zato smo odlučili da odemo na dan i vidimo kakav je stvarni osjećaj.

Ako se nalazite u Rimu, do Napulja je najlakše i najpraktičnije stići vozom. Postoje tri različita tipa voza: regionalni koji staje na svakoj stanici između glavnog grada i Napulja (putovanje preko tri sata). Inter siti, varijanta u kojoj idete bržim vozom koji staje samo na glavnim stanicama i putujete oko dva sata, i čuvena "Crvena strijela" ("Frecciarossa") super brzi voz koji je vas do glavnog grada Kampanje dovede za nešto manje od sat.

Odlučili smo se da do Napulja stignemo što prije, dok smo se za povratak opredjelili za Inter siti voz. Dvije povratne karte koštale su nas, za naše uslove paprenih 130 eura, ali sve vijesti koje smo imali iz italijanskih medija, da je to nešto "što treba da se vidi". 

Napoli je igrao utakmicu sa Salernitanom od 15 časova, dok je utakmica Inter-Lacio bila ranije, u onom prvom "nepopularnom" terminu od 12:30. 

Matematika je jasna, kiks Lacija u Milanu i pobjeda Napolija i šest kola prije kraja niko ne može više da stigne ekipu Lućana Spaletija. 

Karte za utakmicu nismo imali, jer ih je bilo nemoguće nabaviti, posebno u tako kratkom roku, pa smo putovanje više usmjerili ka tome da šetamo ulicama grada i vidimo sav folklor na samim ulicama. Na kraju krajeva, "Maradona" prima oko 55.000 gledalaca, a u gradu koji broji preko 900.000 stanovnika interesatno će biti sigurno i na ulicama.

Prijatelji iz Rima su pokušali da nas razbiju u namjeri "Biće enormna gužva", "Džeparoši", "Dosta pijanih ljudi", ali nismo se dali pokolebati. 

Naravno dva grada iako su teritorijalno blizu, ne gaje nikakve simpatije jedni prema drugima, pa ima malo i toga. 

Put do Terminija, centralne željezničke stanice u Rimu, pokazuje da stanovnici glavnog grada vole da svaku mogućnost kad im se ukaže (ovoga puta je to produženi vikend zbog Prvog maja) iskoriste da šmugnu van grada. 

Tako da su ulice bile poluprazne, baš kao i metro (nema trke sa zauzimanjem sjedišta). 

Dolazak na Termini pak, totalno mijenja sliku jer znatno više ljudi se nalazilo na peronima, čekajući neki od vozova. Samo za Napulj u periodu od pola sata je bilo gotovo šest različitih vozova. 

U našem vozu, prilikom ulaska, vidimo dosta ljudi sa obilježima Napolija, i kroz kupe se čuje samo priča o Skudetu. 

"Frecciarossa" ima svoj besplatni  WiFi, koji je odlične brzine i sjajan za "ubijanje vremena" tokom puta. 

Prva zgrada daleko od grada, prva koju ugledate kada vam spiker u vozu saopšti da se približavate Napulju, daje vam neki uvid u to što vas čeka. Ali ni tada ne možete ni da naslutite.

Po dolasku voza u stanicu, iz istog kreće pjesma.

Tradicionalna itaijanska pjesma "La capolista se ne va" (Grub prevod "Prvak odlazi"), kao i "Un giorno all'improvviso" (melodija koju pjevaju navijači Liverpula "Allez Allez"). 

Porodica, majka, otac, dvije ćerkice ispred nas na pješačkom u delirijumu pjevaju iz svog glasa, i tada vas i zapljusne onaj osjećaj kada vas prođu ti neki prijatni trnci jer vidite svuda oko sebe samo jednu stvar, iskrenu, bezuslovnu ljubav i emociju.

Odmah preko puta Centralne stanice, nalazi se Galerija Garibaldi, u kojoj se nalazi i istoimena metro stanica, ali i veliki tržni centar. Zaobilazimo ga, jer smo htjeli ipak da prošetamo do prvog "pit stopa", odnosno mjesta na kojem smo planirali da jedemo. 

Cijeli grad, bukvalno svaka zgrada je u znaku Napolija.

Plavo bijele trake, zastave kluba, portreti Spaletija, Hivče Kvarachelije, Viktora Osimena, ali i ostalih fudbalera "Azura", ali i jedno ime koje je i dalje ne prisutno, nego je očigledno i dio svakodnevnice - Dijega Armanda Maradone. 

U koliko ste isključeni iz svega, pa nekim slučajem ne znate da je jedan od najboljih fudbalera svih vremena preminuo, po ulicama Napulja bi ste pomislili da i dalje igra za klub, i da je ključan faktor u osvajanju treće titule prvaka Italije. 

Majice sa natpisima D10S (kombinacija riječi "Bog" i Maradoninog broja deset), poruke da ga nikad neće zaboraviti, jednostavno pokazuju kolika je ljubav Napolitanaca ka svom nekadašnjem igraču sa kojim su osvojili svoja prva dva Skudeta. 

Prvi simpatičan transparent na koji nailazimo je onaj, na kojem su radnici lokalnog restorana na Pjaci Garibaldi napisali "I kad radim, mislim na tebe", uz naravno Maradoninu sliku, 

Naš dolazak u Napulj se podudario sa početkom utakmice u Milanu, tako da su svi gledali šta se dešava na San Siru. 

Cijelim gradom odjekuju topovski udari, sirene, ljudi na motorima prolaze konstantno svirajući, slična situacija je i sa kolima. 

I baš u trenutku kada je Inter dao gol, sve je eksplodiralo. 

Naravno brzo je uslijedilo i razočarenje jer je isti poništen odlukom VAR-a. Čuju se psovke zbog tehnologije u fudbalu, ipak su to tradicionalisti i fudbalski romantičari. 

Vidimo i čuvenu parolu "O no, e che te si perso" (Oh ne, šta propuštaš) koja je slična onoj kojoj su tifozi Napolija napisali na gradskom groblju 1987. godine kada su osvojili prvu titulu. 

Iako je gol poništen to nije smetalo da se nastavi slavlje, pa čak i kad je Lacio poveo golom Felipea Andersona.

Sve, ali bukvalno sve je u znaku titule i fudbalera. 

Pa tako na reklamnom paonou banke, umjesto kamatnih stopa i ponuda, stoji zahvalnica Spaletiju i momcima.

Ako želite sladoled da probate, prvi ukus koji se nameće je Napoli. 

Spaletijeva figura će da vas dočeka kod svake ponude. 

A između stolova će da vas dočekaju Kvarachelija i Osimen.

Ako želite da kupite stvari za vašu bebu, možete samo one koje su u znaku fudbalskog tima. 

Sav taj kolorit usput na koji nailazimo je baš neopisiv. 

Svuda su parole, svuda konfete, trake. Ni jednu osobu nismo sreli da na sebi nema nešto od Napolija, a brojni su imali i ofarbana lica, kose brade u plavu boju. 

Planirana pauza u piceriji "Da Mikele" je otkazana jer je red za istu bio nevjerovatno dug. Naravno pored domaćeg stanovništva, grad je bio pun turista koji su htjeli da osjete slavlje, pa je jedna od kultnih lokacija, kakva je "Da Mikele" bila baš popularna. 

Otišli smo zato u "Del Prezidente", piceriju koja još jedno od kultnih mjesta i to po mnogo čemu. 

Do 1994. godine naziv iste je bio "Kaćiali", ali je 1994. godine jedan turista odlučio da uđe i proba čuvenu napuljsku picu. Turista je bio Bil Klinton, predsjednik SAD-a, pa je zato i naziv picerije odmah promijenjen. 

Napulj je inače poznat kao grad u kojem je pica nastala, a tipičan ukus za grad je upravo onaj najprostiji - Margarita. Mocarela, pelat, bosiljak i ništa više. 

Interesantno je da su i pica majstori u "Del Prezidenteu" nosili svi majice kluba, sa Maradoninom desetkom.

Dok se na svakom televizoru puštala utakmica Inter-Lacio, gdje je rimski tim i dalje vodio 0:1 (što nije odgovaralo Napolitancima). 

Nismo bježali od tradicije, uz njihove pržene đakonije kao predjelo - Aranćino - veća varijanta suplija, pohovanog rižota sa mocarelom i spekom, pohovane mini paste, i kroketa, odlučili smo se za Margaritu i "Maradonu" (kombinacija sa pestom, a i valja se). 

I ovo mjesto baš kao i svako na koje smo naišli do tada je imalo dio koji je posvećen Maradoni. 

Naravno i dio za sadašnje heroje. 

U Italiji generalno, nema veličina pica, kao što smo navikli kod nas, već postoji samo jedna veličina i ta se servira. 

Cijene su više nego pristupačne u Napulju, ali sa druge strane cijena piva, baš kao i u cijeloj Italiji kad su resotrani u pitanju su, za naše prilike dosta visoke.

U ovoj konkretnoj piceriji pet eura za jedno točeno od pola litra je još i dobar dil, jer u Rimu zna da ide i do osam eura. 

Druga stvar po kojoj je picerija poznata je i ta da su zvanični čuvari grafita koji je na zidu odradio legendarni Banksi. 

Misteriozni britanski umjetnik čiji se identitet ni danas ne zna, je baš ovdje odradio svoj grafit "Bogorodica sa revolverom". 

U "Del Prezidenteu" su odlučili da isti uokvire, i broje se kao njeni čuvari. 

Dok smo pravili pauzu, i gledali utakmicu Inter je uspio da preokrene rezultat i pobjedi Lacio sa 3:1, što je izazvalo delirij i u piceriji i ulicama okolo. 

Sada je Napoli "samo" trebalo da pobjedi Salernitanu za matematički kraj trke za Skudeto šest kola prije kraja.

Italijanski običaj nakon jela je da se nađe nešto slatko, a tradicionalno u Napulju najpoznatiji "dolće" su sfolatelje. Mi smo se opredijelili za "riću"- slična našem lisnatom tijestu i "frolu" - slična krostati, obije stvari punjene kuvanom kremom i komadima pomorandže, i baba - napolitanska delicija, toliko prosta jer je u pitanju neka vrsta patišpanja natopljena šerbetom od ruma, ali i nevjerovatnog ukusa. 

Sada kada smo napunili baterije nastavili smo šetnju po gradu. 

I dio suvenirnica upućuje na to koliko je jak kult Maradone, jer se njegov lik nalazi skoro na svakom suveniru uz naravno legendarnog komičara  i glumca "Totoa".

Kako je počela utakmica Napolija, bilo je gotovo nemoguće prići lokalima, a svuda se moglo čuti samo glas komentatora i uzdasi prilikom toka meča. 

Odlučili smo da pođemo do "Španskih četvrti", koje su poznate po čuvenom Maradoninom muralu.

Na putu do tamo već poznat kolorit, ukrašenih ulica, ali i jedna interesantna stvar, koja mi je zapala za oko. 

U Rimu, Firenci, Bolonji, možete na ulicama, i po raznim buticima da nađete rekvizite Juventusa, Intera, Milana, u Napulju, barem na ovo što je tog dana bilo izloženo i grubo odokativno - NE.

Juventus možete da pronađete jedino u paroli "Juve merda". 

Lokalni umjetnici su se potrudili da daju svoj doprinos ovoj tituli, a i Paolo Sorentino je najavio da će da snima za potrebe filma scene sa ulica.

Oskarovski režiser gotovo uvijek provuče Napoli, sjetimo se samo "Mladog pape" i kardinala Voielja, koji je strastveni navijač Napolija (u prvoj sezoni iz 2019. godine je čak bilo predviđeno da se fiktivno prikaže kako je Napoli osvojio treći skudeto, ali je zbog sujevjerja ta scena katovana).

Na putu do samog murala interesantni su usputni grafiti. 

Naravno jedno lice je neizbježno. Usput nas je pratila pjesma, iz svake sporedne ulice. 

Tik pred mural nalazi se prodavnica, koja je bila otvorena, a u kojoj su se nalazile razne majice sa parolama proslave treće titule. Kako je u Italiji pronalazak 2xl  veličine pravi poduhvat, sama činjenica da je ovdje bilo majici tih razmjera značila je kupovinu nečega za uspomenu. 

I baš kada je došlo do plaćanja Napoli je postigao gol. 

Radnica nije ništa gledala i samo je izletjela iz radnje sa navijačkom trubom i vriskom, a "GOOOOOOOOL" je odjekivalo gradom.

Scena nestvarna, filmska, nešto što je nemoguće opisati riječima.

Odmah pored je bio mural gdje su ljudi pjevali i skakali bilo je nemoguće proći dalje uz tu ulicu.

Dovoljno da se pomiješamo u gužvi i osjetimo atmosferu i postanemo djelić nje. 

Već dalje na Pjaci Plebišito nije moglo više da se prođe. 

Pjesma, fešta, baklje, vatrometi gotovo da ni gol Salernitane nije toliko pokvario sav ugođaj. 

Vidjelo se po njihovim licima da im je krivo što neće baš tog dana da proslave titulu, ali možda cijelu situaciju opisuju najbolje riječi jedne poznanice iz Napulja.

"Slavlje traje već nekoliko nedjelja, trajaće i danas, pa i iduće nedjelje, i još mjesecima poslije, i neće nikada da se zaboravi". 

Tada shvatite da ta jedna titula u Napulju vrijedi kao deset Interovih, Juventusovih, Milanovih. Možda malo grubo poređenje, jer o strastvenosti Italijana i fudbala je suvišno govoriti. 

Vrtjele su se kasnije scene iz Salerna, gdje je hiljade građana dočekalo svoje fudbalere, poslije remija u Napulju, kao da su osvojili Ligu šampiona. Jer neće Napolitanci preko njihovih leđa do istorije. 

A u Napulju sada čekaju taj, bar jedan bod u šest preostalih kola, koji bi mogao već protiv Udinezea da dođe, ali fešta, fešta se nastavlja.

Spustili smo se do rive, i prošetali uz more, gdje je i dalje bila rijeka ljudi, pjevalo se, slavilo, pričalo o utakmici, pravile projekcije već za iduću nedjelju. 

I nema tog pojedinca koji je "izviše" toga da smatra da je "to samo sport". 

Ljudi svih profila, i stari i mladi i muškarci i žene i djevojčice i dječaci svi su taj dan bili u bojama kluba. Taj osjećaj u kojem jedan cijeli grad živi za klub iz svog grada...

Mogli su da odaberu moćni Juvnetus, ili pak gradske rivale Milana i da im navijački život bude lakši. Ali to onda ne bi bilo to, zato je ova strast ovdje toliko puta jača.

Zato nema zgrade, lokala, znamenitosti koja ovih dana nije u klupskim bojama, zato su željeli da naprave ogromnu bakljadu na Vezuvu i na dan probude vulan izviše grada. 

Zato fudbaleri ovdje nisu zvijezde, oni su božanstva, i možete da vidite kako se nose maske koje nosi Osimen. 

Ili pak kroz jednu od glavnih ulica Napulja, Spakanapoli, vidite da je ona sada ulica Hviče Kvachelije (igra slova SpaKKa,  sa naglašavanjm inicijala gruzisjkog fudbalera). 

Nikada nećemo znati šta je u glavama fudbalera, niti šta za njih znači, za njihovu profesiju prelazak u redove PSŽ-a, Sitija, Čelsija, Reala, ali u Napulju niste broj, statistika, niti imate rok trajanja, do iduće zvijezde. Ovdje idete direktno u vječnost. 

Tako da i pored toga što ne navijam za Napoli, ovaj osjećaj je nešto što ću sigurno pamtiti do kraja života. Makar i samo na jedan dan ponešen euforijom pjevao "La capolista se ne va", zajedno za Napolitanicima.