[ Objavio: I. P. ]

MIODRAG VLAHOVIĆ

Tri crtice o diplomatiji

Rekoše mi ambasador Kaludjerović i njegovi iz naše vašingtonske ambasade na Nju Hempšir aveniji broj 1600 da su bili preplavljeni pozivima i porukama Amerikanaca poslije čuvenog guranja našeg premijera od strane predsjednika Trampa u Briselu.

Nije to Amerika, niti je to američki - bila je suština svih tih izvinjenja. Nabusito ponašanje predsjednika Trampa, samo jedno u nizu njegovih gafova i pogrešaka - i diplomatskih i političkih i ljudskih - bilo je povod gradjanima te velike zemlje da urade ono što bi svaki dobronamjerni prijatelj učinio kada neko iz porodice ružno pogriješi. Kao da su iz naših krajeva, da se izrazimo etnocentrično.

Kod nas je to nesrećno i sirovo "guranje u reketu" izazvalo talase dušebrižničkog nezadovoljstva što premijer Marković nije odgovorio "kako treba". Mnogi su, većinom u anonimnim komentarima, otužno likovali što smo, eto, kao zemlja, narod i vlada, "poniženi" i "skrajnuti" u društvu onih kojima želimo da pripadamo.

To iskrivljeno i, zašto ne reći, iskompleksirano čitanje jednog bahatog ličnog postupka stanovnika Bijele kuće, dobilo je nove dimenzije u jedu koju je, u tom segmentu crnogorske (ne)kulture izazvalo relaksirano i, zapravo, jedino razumno objašnjenje te situacije - ono koje je došlo od samog Markovića.

I, umjesto da pozdravimo činjenicu što je crnogorski premijer rekao da je sve to bezazleno i da je samo doprinijelo da se o Crnoj Gori čuje u svijetu, naročito u njegovom on-lajn segmentu, domaći "stručnjaci" i naprasni branitelji crnogorskog obraza su "vrlo nezadovoljni". Potvrdi to i TV junoša, prije neko veče, pitajući našeg ministra vanjskog da li je sve to greška našeg protokola (?!) i kako je moguće da je i Ministar mišljenja da je sve to jedna bezazlena priča.

I jeste bezazlena. Za nas i našeg premijera. Drugo je za Amerikance. Oni su sa pravom zabrinuti i ozlojedjeni zbog ponašanja 45. američkog predsjednika. Kako reče Medlin Olbrajt, na gala večeri američkog Atlantskog savjeta, na dan našeg formalnog ulaska u Alijansu: "Evo, večeras je premijer Marković sa nama, u prvom redu, i niko ga ne gura!"

A premijer Marković je, u razgovoru sa potpredsjednikom Pensom, dobio najljepšu potvrdu svojih riječi o tom "istorijskom guranju" ... O čemu se radi, moraćete pitati jednog od njih dvojice - diplomatija ipak ima svoja pravila.

Ambasadorov intervju

Vinćenco Del Monako, ambasador Republike Italije, jedan je od vodećih članova narastajućeg diplomatskog kora u Podgorici. Uz puno poštovanje njegovih kolega, medju kojima, kako odmiču godine naše obnovljene nezavisnosti, imamo sve spremnije i potkovanije diplomate, ne samo na ambasadorskom nivou, Del Monako je medju onima koji se izdvajaju svojom posvećenošću misiji, znanjem i obrazovanjem, širokom kulturom i intelektualnošću.

Diplomata sa rafinmanom da prepozna i nagradi one medju nama - pojedince i kolektive - kojih se mi nikada ne bi sjetili, sa osjećajem da uoči i vrati u sjećanje dogadjaje i ličnosti iz bogate istorije talijansko-crnogorskih odnosa, i onih starih i ovih novijih, da pomogne našim delegacijama kad odlaze u Rim, ali i da spisak zvaničnih i političkih, privrednih, kulturnih, naučnih i inih gostiju iz Italije proširi do maksimuma ... Ukratko - jedan od najvrjednijih izaslanika Farnezine koje smo imali prilike da upoznamo.

Ambasador se, pored pomenutog, a i nepomenutog (diplomatija je čudna rabota - o najboljim i najvažnijim poduhvatima i uspjesima se, ponekad, ni u memoarima ne može "do kraja" pisati) preporučuje crnogorskoj javnosti i po spremnosti da o najvažnijim evropskim i regionalnim temama prozbori javno - naravno, uz neophodnu ogradu kako su to njegovi lični stavovi, koji ne odražavaju nužno stanovišta njegove matične kuće.

Takav je bio i njegov posljednji intervju za Pobjedu, na samu godišnjicu Bregzita: široki pogled, prepoznavanje suštine kompleksnih procesa, jasne i snažne poruke, prijateljski stav - baš kako to diplomatski uzusi nalažu. Diplomatija sa sadržinom, a ne samo manifestacija i samoreklama. Nadamo se da ga naši mlade diplomate i zvaničnici čitaju.

Veleposlanikov govor

Veselko Grubišić, novi veleposlanik Hrvatske, uspio je, u svom obraćanju brojnim zvanicama na nedavnom prijemu povodom godišnjice hrvatske neovisnosti (za nelagodu zbog upotrebe "kroatizama" upućujemo, skromno, na Njegoša), da dotakne same vrhove diplomatske vještine i elegancije.

Znaju Crnogorci, i oni koji se prave da ne znaju, i oni kojima je to mrzno, koliko je plemenitosti i umjetničkog znanja i finese unio čuveni hrvatski i svjetski vajar Meštrović u dizajniranje Mauzoleja na Lovćenu. (Davno smo se, u crnogorskoj Skupštini, pregonili sa pripadnicima radikalno-narodnjačkih ešalona, ne samo iz te dvije partije, zašto je Meštrović "podoban" na srpskoj Avali, a tako "nepodoban" na crnogorskom Lovćenu.)

Hrvatski je ambasador govorio na jedan gotovo zaboravljeni način, plemenito i ljudski, a diplomatski izbalansirano i sa nijansama ... Nije zaboravio da pomene i aktuelne procese i izazove, pa i evropska poglavlja od čije neprestane repeticije glava zabolje, ali je svojim porukama i idejama dao dimenziju prijateljskog i ličnog koja se tako rijetko čuje na diplomatskim prigodama, ne samo u Podgorici.

Hrvatski je diplomata govorio i o Hrvatskoj, koja je, na primjer, "od NATO-a samo dobra i koristi vidjela", govoreći, tako i o aktuelnim crnogorskim izazovima, pa i onima u kojima je Mauzolej još uvijek tema. Nedovršeni identitet se bolje vidi sa strane.

Pomenuo je Ambasador i sve što je dobro u povijesti crnogorsko-hrvatskih odnosa i pasaža zajedničke istorije, znalački i prijateljski.

Mnogi od nas prisutnih su bili taknuti izvrsnim govorom i čestitali su Veleposlaniku. A on nam je, zapravo, najglasniju i najljepšu poruku uputio i prije nego što je prozborio te večeri: hrvatsku "Lijepu našu" i crnogorsku "Majsku zoru", na početku prijema, kako i treba, otpjevala je klapa iz - Dubrovnika.

Iz Dubrovnika!

Tako se to radi. To je diplomatija.

Miodrag Vlahović, nekadašnji šef crnogorske diplomatije