ZAŠTITA OD CUNAMIJA

Japan gradi 400 kilometara dug betonski zid

Žitelji Sendaja mislili su da su bezbjedni. Za milionski grad, 80 kilometara sjeverno od Fukušime, stručnjaci su prognozirali talase do četiri metra. Šest metara visok zid trebalo je da obezbijedi dovoljnu zaštitu, ali 11. marta 2011. prema Sendaju je krenuo talas visok deset metara - četiri puta veći od zida na obali. Oni koji se nijesu na vrijeme sklonili nisu imali šanse.

Narod u Japanu je već vjekovima suočen sa opasnošću. Da bi se zaštitili, gradili su kuće na brdu, pošumljavali teren, podizali zidove. Uprkos tome, 2011. desila se katastrofa. Zbog toga je Japan odlučio da zaštiti stanovništvo na obali zidom visokim četiri-pet spratova. 

Razmjere projekta su ogromne: zid će biti dug 400 kilometara i uglavnom deset metara visok, ponegdje čak i 14 metara. Zid bi zaštitio 23 odsto od 1.700 kilometara duge obale posebno ugroženih prefektura Ivate, Mijagi i Fukušima. 

Troškovi se procjenjuju na 820-850 milijardi jena, tj. oko šest milijardi eura. Rad na projektu počeo je neposredno nakon katastrofe 2011, a sada je počela realizacija. Stari zaštitni zidovi, koje je oštetila voda, nadograđuju se i povećavaju, a vlada u Tokiju rukovodi se sljedećim ciljem: da zauvijek spriječi žrtve kada morsko dno zadrhti i cunami krene ka obali. 

U ribarskoj luci Osabe, 140 kilometara sjeverno od Sendaja, već je podignut novi zid. Visok je 12,5 metara i zaklanja pogled na more. “Izgleda kao zatvorski zid”, negoduje je jedan stanovnik. 

Ipak, beton može da spasi ljudske živote i objekte, što potvrđuje primjer Fudaja. Mesto od 3.000 stanovnika, na sjeveru japanskog glavnog ostrva Honšu, preživjelo je cunami 2011. gotovo bez posljedica - zahvaljujući 15 metara visokom zaštitnom zidu. 

“Da nije bilo zida, Fudaj bi nestao”, rekao je neposredno nakon katastrofe, ribolovac Satoši Kaneko. 

Projekat “velikog zida”, koji je vlada pokrenula poslije katastrofe 2011, doduše, donosi posao u kriznu oblast, ali mnogi smatraju da od mamutskog projekta imaju koristi samo građevinska preduzeća. Cuneaki Iguči, bivši gradonačelnik malog grada kod Sendaja ne vjeruje da sve veći zidovi zaista donose bezbjednost: 

“Ne moramo da povećavamo zidove. Prije svega, treba da se pobrinemo da, u slučaju opasnosti, svi budu evakuisani”, kaže on. 

On nije povećao stari zid, već ga je samo popravio. Na vještačkim brežuljicma iza zida zasadio je stabla. Zeleni zaštitni zid, koji će pružati otpor vodi, ukoliko zid ne izdrži. 

Drveće sprečava da talas povuče otkačene ribarske brodiće i donese ih u naseljena područja gdje bi napravili još veću štetu. Ono služi i kao barijera za otkinute grane, automobile i druge objekte iz naselja, kako sa povlačenjem vode, ne bi dospjeli do mora. 

Biolozi su takođe sumnjičavi prema “betoniranju” japanske obale. Oni ističu da visok zid odvaja more od kopna i stvara nepremostivu barijeru životinjama i biljkama. Osim toga, prekida se prirodno oticanje vode sa kopna u okean. 

Margareta Valštrom, koja se bavi istraživanjem rizika, smatra da se tehnici pridaje preveliki značaj i da su iskustva pokazala da navodna bezbjednost ljude čini još podložnijim opasnostima. 

“Osećaj sigurnosti ponekad je tako veliki da ljudi ne znaju šta treba da urade u slučaju opasnosti”, kaže Marten van Als, direktor Centra za klimu iz Međunarodnog crvenog krsta. 

Japanski premijer Šinzo Abe gotovo je svakodnevno suočen sa najpoznatijom protivnicom izgradnje ogromnog zida protiv cunamija. Riječ je o njegovoj supruzi Akije Abe.  

“Nemojte postupati po projektu, iako je već zaključen”, upozorila je ona u Njujorku, septembra 2014. Ona je istakla da ljudi zbog zida više ne mogu da vide kad se cunami približava. Osim toga, održavanje je preskupo.

“Da li je visok zid zaista najbolje rješenje?”, pita se Akije Abe i apeluje na vlasti da se posvete fleksibilnijem rješenju, umjesto da se koncentrišu na jedan jedini koncept zaštite.