dr Nikola Banićević

Granični kamen

Hladni vjetar sa planine Hindukuš najavljivao je hladnu zimu u Kabulu. Oktobar 1983. godine bio je vrijeme za susret dvojice lidera, koji je trebao da donese otopljavanje odnosa između Britanske Indije i Avganistana.

Пише: dr Nikola Banićević Види све колумне

Sa jedne strane, pregovaračkog stola je Sir Mortimer Durand, ministar spoljnih poslova Britanske Indije. Student prava sa Oksforda i pripadnik kolonijalne aristokratije. Bio je vješt pregovarač, dosljedan, disciplinovan i izuzetno taktičan. Poznat po pregovaračkom metodu „osmijeh i karta”. Nastojao je postići što više kroz miran ton, bez upuštanja u emotivne rasprave. Preko puta nalazio se „Železni emir” Abdur Rahman Khan, lider Avganistana. Čovjek izuzetne političke snalažljivosti i brutalne efikasnosti. Branio je osjećaj dostojanstva i nezavisnosti svoje zemlje. Emotivan u svojim istupima, sporazum o razgraničenju smatrao je nužnim zlom, znajući da time ostvaruje mir u svojoj zemlji, ali i trajno gubi kontrolu nad pashtunskim oblastima – dijelom Avganistana. Sporazum o Durandovoj liniji postaće ne granični kamen mira, već kamen spoticanja budućih odnosa u regionu.

Linija razgraničenja između dvije države, duga više od 2.600 kilometara, bila je u to vrijeme presudna za odnos Velike Britanije i Ruskog Carstva. Avganistan je tako postao tampon zona između interesa dvije velike sile. Britanci su, iz straha da se ruski interesi ne preliju na Avganistan, a potom poremete odnose u kolonijalizovanoj Indiji, zaboravili na status avganistanskog naroda Pashtuna, koji su razgraničenjem ostali razjedinjeni u dvije države. Tada stečena sigurnost od ruskog uticaja, postaće vijek kasnije izvor trajnih napetosti i oružanih incidenata između Kabula i Islamabada. Pakistan će 1947. godine postati nezavisna država, a Britanska Indija više neće postojati. Od tog trenutka do danas avganistanske vlasti smatraju sporazum o granici nevažećim, navodeći da mu je pravna snaga prestala nestankom Britanske Indije kao države. Ističu da nije bio trajnog karaktera. Međutim, Pakistan smatra da je Durandova linija naslijeđena međunarodna granica, prema pravilima sukcesije država.

Prije tri dana započeli su novi sukobi između dvije države. Islamabad je okrivio Kabul da iz vazduha projektilima gađa pakistansku teritoriju, te da skrivaju militante i terorističke grupe koje napadaju pakistansku teritoriju. Talibanska vlada u Avganistanu negira ove navode. Bezbjednosna dinamika se dodatno usložnjava. Nestabilnost regiona ne odgovara ekonomskim interesima NR Kine. Ona vidi Pakistan kao ključni čvor u svom infrastrukturnom projektu China-Pakistan Economic Corridor, koji je dio šire inicijative Pojas i Put. Projekat uključuje putnu, željezničku i lučku infrastrukturu, što daje NR Kini direktan pristup Indijskom okeanu. NR Kina želi da uključi Avganistan u regionalnu organizaciju BRI ili barem poveća regionalnu povezanost kroz projekte transporta i energetske resurse. Eskalacija sukoba mogla bi podstaći akcije militantnih grupa i ekstremističkih elemenata, što bi uticalo na bezbjednosnu situaciju u kineskoj provinciji Xinjiang.

Ruska Federacija Avganistan i Pakistan posmatra kroz prizmu šire regionalne bezbjednosti Centralne Azije. Mogući povratak ili infiltracija boraca ISIS-K, Al-Kaide i drugih grupa preko Avganistana u postsovjetski region stvara zabrinutost Moskve. Nestabilnost regiona za SAD postavlja brigu od jačanja terorističkih mreža. Američki interes je da region ostane stabilan, kako bi mogla da balansira između NR Kine, Ruske Federacije, Irana i Indije. Eskalacijom sukoba SAD bi izgubile posljednjeg saveznika u regionu, koji im omogućava prikupljanje informacija o militantnim grupama u Avganistanu i Iranu.

Dva lidera 1893. godine nisu slutila da će privremeno rješenje postati trajan izvor nestabilnosti regiona Centralne Azije. Ostaje pitanje da li će još jedan kratkoročni kompromis biti put ka miru ili predah pred nove sukobe? Možda u odgovoru pomognu riječi „Železnog emira”: „Dobro sam znao da će ta linija razdvojiti plemena iste krvi i vjere, ali da bih sačuvao prijateljstvo i sigurnost za svoju zemlju, prihvatio sam je.”