Vlatko Simunović

Neka mržnja legne da odspava

Tržište, investicije, berzanski indeksi, Forex, inflacija — sistem vjeklovima  gradio stotinu imena i hiljadu načina da opravda sve što čine varalice i derikože. Sirotinja radi, ćuti i gladuje za račun domovine. I ljepše joj je kad to čini uz pjesmu, priču, kolo i sve nazove kulturom.

Пише: Vlatko Simunović Види све колумне

Opljačkan je Luvr. Nikšić je postao Evropska prijestonica kulture 2030. Nepovezani događaji, reklo bi se. Ali istorija ne voli slučajnosti. Neko će ih jednom možda i povezati — avanturu lopova i avanturu Evrope.

Naš Nikšić, evropska prijestonica kulture. Velika i važna stvar — najveća od dana kad su trgovci i zanatlije počeli zidati prvu zgradu pozorišta.

Ne kvarim idilu, samo tražim tragove. Neke istorijski lako dokazive sklonosti zbog kojih je Evropa u Nikšiću, možda, prepoznala svoje lice.

Jer stara Evropa i svaka Crna Gora imaju nešto zajedničko. Svaka “kaznena ekspedicija” vraćala se kući s medaljama i bez griže savjesti.

PERIFERIJSKI ZMAJEVI

Secirati istoriju znači secirati sopstvenu dušu.

Idemo od juče.

U zemlji koja još uvijek sanja evropski san, po mimovima i Facebook stranicama junaka-dovitljivaca, bilježim delirijum podrške momcima koji su “pokorili” Luvr. I tada se sjetim — bjesnilo, pohlepa i ravnodušnost nijesu samo naslijeđe prošlosti. Bahatost i kolektivno očekivanje da će istraga dokazati da je neko iz našeg plemenna ponizio sistem zaštite  Luvra, to je jasan simptom duboko ukorijenjene kulture nasilja i pohlepe, koju smo - ironično - naslijedili baš od te Evrope kojoj danas silno želimo pripadati.

Napraviću golem misaoni luk: od konkvistadora do crnogorskih “junaka” koji pljačkaju po Parizu. To je kontinuitet istog mentaliteta — kolonijalnog, predatorskog. Samo što se kod nas sve služi u manjem pakovanju i  u načinu na koji dio nas slavi ovu kalvariju u srcu francuske kulture, u riječima kojima ismijavamo nepravdu, ogleda  palanački instinkt: glad za tuđim, tišina nad tuđom patnjom.

To nije moralna sljepoća. To je nasljedna bolest.

Naša “javnost”, gladna i neduhovita, opsjednuta tuđim blagom, rođena je u krvi ranih susreta naših “žestokih momaka” s bogatstvima drugih zemalja. To smo u 19. Stočjeću opjevali kao kavge s Turcima i trgovcima. Prije nego što će umrijeti, Mirko Kovač mi je pričao da gomila materijal o 30 pustahija s crnogorskim korijenima od kojih je drhtala istočna obala Jadrana.

U 20. vijeku stigli pohodi na kockarnice, juvelirnice i domove imućnih Evropljana. Ti se zločini među nama i danas prepričavaju kao viteška predanja — sa elementima ponosa i časti, ali bez ijedne rečenice o sramoti.

Svaka pljačka i svako nasilje — mali su kolonijalizam.

Svako bjekstvo naših sociopata pred evropskih policija ima svoj pandan u staroj, predatorskoj Evropi. Evropi koja je stoljećima vjerovala da joj pripadaju zlato, zemlja, tijela i duše čitavih kontinenata.

Kad su španski, britanski i holandski brodovi pristajali na obale Azije, Afrike i Amerike, krv je natapala tlo, a zlato se slijevalo u Pariz, London i Madrid. U tim potocima nestajao je svaki trag stida. Ta stara evropska pohota za zlatom prelila se i na nas — kao civilizacijski kod.

MODERNA I OTPOR

Pretjerujem, ali ne fantaziram.

Španci su togama časti ogrtali konkvistadore, Englezi činovnike Istočnoindijske kompanije, a mi — državne najamnike koji su, u ime domovine, iza sebe ostavljali pepeo i prazne dlanove djece čijeg bi oca čašćavali metkom ili macolom po lobanji.

Portugalija i Španija slavile su konkvistadore pjesmama o vjeri, redu i časti. Ljubav prema tuđem zlatu, ravnodušnost prema tuđoj krvi. Kao otpor tom nasljeđu rođena je kultura moderne!

I mi smo ovdje sistematski njegovali respekt prema vitezovima ništavila koji, u ime domovine, poharaju tuđe svjetove. Moć i bogatstvo uvijek se slivaju na malo dlanova a iz beskrajne gladi onih koji ostanu praznih ruku rađa se - kultura.

Što sam htio reći? Nikšić danas nema ono što su prvi Nikšićani sagradili čim su "savili sebe u suvotu“ - nema stalnu zgradu pozorišta. A naš konkurent za titulu, Lavov, ima najljepše pozorište u Evropi.

Ne osporavam menadžment ni vrijednost dokumentacije koju su Nikšićani predali i na osnovu koje je Evropa gradu dodijelila titulu prijestonice kulture. Dobar posao!  Sad su Nikšić i Evropa - i formalno - saučesnici. Kultura uvijek nađe svoj put.

Mržnja neka legne i odspava. Tu bih rečenicu ispisao na svakom našem muzeju.